Raif Dizdarević za Oslobođenje: Rivalitet Gorbačova i Jeljcina bio je sve oštriji
Među najviše napadanim od strane konzervativaca na ovom Kongresu KPSS bio je Ševarnadze. I tada (a i kasnije) optuživan je, zajedno sa Gorbačovim, što je SSSR izgubio Istočnu Evropu, što se raspadao Varšavski ugovor, što je prihvaćeno ujedinjenje Njemačke. Ševarnadze nije ostajao dužan - odgovarao je braneći promijenjene stavove SSSR-a u tim pitanjima.
Predviđali promjene
Odgovarajući na napad o “ozbiljnom porazu sovjetske diplomacije što je SSSR izgubio Istočnu Evropu”, kazao je: “Sovjetska diplomacija nije imala niti mogla imati za cilj sprečavanje eliminisanja administrativno-komandnih sistema i totalitarnih režima u drugim zemljama koji su pritiskali i otuđivali te zemlje. To bi bilo u suprotnosti sa logikom naših vlastitih principa i novog mišljenja. Štaviše, čak i da je to što se dogodilo u Istočnoj Evropi bilo u sukobu sa našim interesima, mi bismo se držali pravila nemiješanja u unutrašnje poslove ovih zemalja”.
Na pitanje da li je on i sovjetski vrh predviđao kako će se događaji razvijati u Istočnoj Evropi i da li je Gorbačov ignorisao apele za pomoć lidera ovih zemalja, odgovorio je: “Da, mi smo suštinski gledano predviđali promjene i njihovu neizbježnost. Kad dođe vrijeme, biće moguće pokazati stenograme razgovora Mihaila Sergejeviča i telegrame koji su dolazili iz prijestonica ovih zemalja. Mi smo smatrali ako tamo ne dođe do ozbiljnih promjena i reformi, događaji će tragično završiti”.
Na napade što je dozvoljeno ujedinjenje Njemačke, Ševarnadze je odgovorio kako je Moskva navikla da vidi podjelu ove zemlje kao garanciju svoje bezbjednosti, “ali može li to biti sigurna garancija ako je zasnovana na vještačkoj i neprirodnoj podjeli velike nacije”.
I iz ovih odgovora se vidi da je Ševarnadze ostao dosljedan u provođenju promjena sovjetske spoljne politike, da se ni pod najvećim pritiscima nije kolebao niti povlačio i ustupao.
U širem rukovodećem establišmentu se tvrdilo da je Ševarnadzea do polovine 1990, tj. do 28. kongresa, Gorbačov odlučno podržavao i branio, a da je u drugoj polovini te godine podrška sve više slabila i izostajala. Po tim tvrdnjama Ševarnadze je bio sve nezadovoljniji stanjem nastalim u SSSR-u poslije Kongresa, Gorbačovljevom koncentracijom vlasti, nestajanjem zajedničkog demokratskog građenja i vođenja politike, improvizovanim odlukama, a također i zbog otpora ostvarivanju promjena u spoljnoj politici i sporazumijevanja posebno u oblasti razoružanja. U takvoj situaciji Ševarnadze je na zasjedanju Vrhovnog sovjeta, 20. decembra 1990. godine, preko noći odlučio i bez prethodnog upoznavanja Gorbačova, u veoma emotivnom govoru podnio ostavku u znak protesta zbog “narastanja diktatorstva”. Bila je to bomba i u SSSR-u i u svijetu koji u Ševarnadzeu vidi personifikaciju promjene spoljne politike Sovjetskog saveza. Da li je to Ševarnadze učinio zbog jačanja svevlasti Gorbačova i ustupaka konzervativnim snagama ili je uz to predosjećao opasnost mogućeg državnog udara vojske i desnice, koristeći Gorbačova kao pokriće i glavnu figuru - bilo je dosta nagađanja. U svakom slučaju Ševarnadze je smatrao da su nade u dalje i dosljedne reforme iščezavale i da ih Gorbačov iznevjerava. Gorbačov je svojim stavovima i odlukama stvorio stanje u kome je izgubio jednog od najbližih i najangažovanijih istomišljenika čiju je podršku - i više od gole podrške - imao.
Gorbačov iznevjerava Gorbačova - Poslije Kongresa počelo je napuštanje KPSS. Prvi je istupio Jeljcin. Slijedile su ga mnoge uticajne ličnosti. Lokalni partijski lideri su se borili za svoje, a ne partijske pozicije. Partija se i cijepala i osipala. U 1990. godini napustilo ju je skoro nevjerovatnih 2.300.000. Rađali su se širom SSSR-a, Rusije posebno, embrioni novih stranaka. Rivalitet Gorbačov - Jeljcin bio je sve oštriji. Jeljcin je išao ispred Gorbačova u promjenama popularnim u javnosti. Populizam se dobro primao. Širio se haos u zemlji - stanje je opisivano kao “paraliza vlasti”. Nije postojalo rukovođenje državom. Predsjednička ovlaštenja Gorbačova, mada velika, ostajala su jedina i nisu poštovane njegove odluke. Zemljom je zavladalo raspoloženje za čvrstom rukom. Jeljcin je u tom pogledu bio nada dobrog dijela javnosti. Popularnost Gorbačova se spuštala ka dnu.
Na zasjedanju Parlamenta sredinom novembra 1990. godine Gorbačovu je postavljen zahtjev da izloži “stanje nacije” i detaljno predstavi šta namjerava preduzeti da se zaustavi haos i paraliza vlasti. Govor Gorbačova nije zadovoljio nikoga - ni reformiste - njegove istomišljenike, ni lijeve radikale, ni konzervativce. Izgledalo je da Gorbačov ostaje usamljen.
Preko noći je napravio sudbonosan zaokret udesno. Žrtvujući svoje istomišljenike konzervativce radikalne kolege, te noći je konsultovao stare partijske konzervativce i sutradan u novom govoru objavio ustavne reforme bez presedana - iznenadio je svoje do tada najbliže saradnike. Ukinuo je predsjednički savjet u kome su bili njegovi dotadašnji istomišljenici i najangažovanije ličnosti perestrojke i reformi (Jakovljev, Ševarnadze i drugi).
Predsjednička vlast
Radikalno je povećao predsjedničku vlast. Formirao je Savjet sigurnosti u kome su bile ličnosti iz KGB-a, armije, policije, vojno-privrednog kompleksa. Formirao je uži kabinet vlade odgovoran njemu, a ne parlamentu. U Savjetu federacije dao je veće mogućnosti učešću republika (što je bilo zakasnjelo). Izvršio je kadrovske promjene imenujući na više funkcija stare aparatčike - ustvari okruživao se onima koji su pružali otpor perestrojci. Uz njega više nije bilo dvojice najbližih - Ševarnadzea i Jakovljeva i drugih bliskih saradnika. Ševarnadze je, kako je već rečeno, nakon toga, na tom zasjedanju, podnio ostavku.
U Gorbačovljevim odlukama (i ponašanju kako na partijskom Kongresu tako i na ovom zasjedanju parlamenta) bilo je očigledno lutanje, pomjeranje prema klasičnim stubovima vlasti, a ne brzim mjerama ka novom sistemu. Povijao se pred otporom i naletima dogmata.
Te promjene i događaje su mnogi smatrali kao početak kraja perestrojke i “glasnosti”. Pogotovo kad je usvojen Gorbačovljev prijedlog enormnog povećanja budžeta za odbranu za 1991. godinu - od prethodne 71 milijarde, na 96,5 milijardi. Na Plenumu CK, koji je poslije ovoga uslijedio, on je još jače direktno kritikovan od dogmata - na tom skupu je izgledalo da čini ono što traže tvrdolinijaši.
Izgledalo je da i sam Gorbačov nije više znao kuda ide. Da se izgubio čuvajući svoju poziciju. Na pitanje novinara, koncem 1990. godine, da li se on kreće udesno, on je polušaljivim odgovorom to dozvolio: “Stvarno, ja se vrtim ukrug”.
Te 1991. godine bio je poznati pokušaj puča da ga se smijeni - nije uspio zahvaljujući i Jeljcinu. A onda je na izborima Gorbačova pobijedio Jeljcin, koji je završio već poodmaklo raspadanje SSSR-a i koncentrisao se na jačanje Rusije.
Tako je neslavno završio period Gorbačova.
Istorijske zasluge i neslavan kraj Mihaila Gorbačova - Mihail Gorbačov je bio bez sumnje državnik istorijskih zasluga. Otvorio je dalekosežne procese velikih promjena u unutrašnjem životu i spoljnoj politici SSSR-a. Istina, to su bili više procesi neizbježnih i neodgodivih promjena, demontaža preživjelog, a nesrazmjerno manje i sporije izgradnja koncepcije i uspostave novog sistema. Pa i pored toga promjene koje su izvršene bile su za stanje u SSSR-u i tako brze i tako velike da ih je, preko šest decenija stvaran jedan opšti društveni mentalitet, teško primao. Milionska birokratska kasta je predstavljala teško savladivu snagu otpora. Nije postojala na čitavom prostoru SSSR-a (osim pribaltičkih republika) nikakva demokratska tradicija, a ako je negdje i bio neki demokratski zarodak, ubio ga je staljinizam. Gorbačov je više osjećao i shvatao šta ne valja, nego šta umjesto toga treba, koje nove institucije i kojim putem se mogu realno izgraditi. Front za perestrojku je bio slabiji od fronta otpora promjenama. Ovom drugom frontu je bila saveznik masovna apatičnost koju je decenijama stvarao staljinski sistem. Uz Gorbačova je bio suviše uzak krug misaonih i stvaralačkih snaga koje su mogle kreirati, nuditi i ostvarivati novo. Suviše su nove ideje ostajale u okviru mogućnosti samog Gorbačova. Uz njegov nesumnjivi stvaralački i nedogmatski duh, vanserijsku inteligenciju i pronicljivost, široko obrazovanje i sklonost modernom, on je ipak, kako se na kraju pokazalo, nosio i neka opterećenja vremena u kojima se formirao. Bilo bi čudo da nije bilo tako. Nisu mu na kraju bili strani i nedemokratski i manipulatorski postupci radi očuvanja lične vlasti i položaja.
Protresao stanje
Gorbačov je zaista protresao stanje u SSSR-u, razbio atmosferu ustajalosti i stagnacije, otvorio mogućnosti i misaone i društvene i duhovne obnove. Pitanje šta je od toga primala i prihvatila Rusija i u kom pravcu će se koristiti tim mogućnostima, rješavalo se poslije Gorbačova.
Gorbačov je bez sumnje političar i državnik istorijskih zasluga na međunarodnoj sceni. Njegove zasluge u promjeni sovjetske spoljne politike, njegov doprinos promjenama u međunarodnim odnosima, u svjetskim političkim komunikacijama u koje je unio do tada neviđeni dinamizam i stvaralački prilaz, imali su i imaju zaista istorijsku vrijednost. Njegova uloga i doprinos, kad je riječ o državnicima koji su u vrijeme tih promjena dominirali svjetskom scenom (Reagan, Thatcherova, Mitterrand, Kohl i dr.) bili su bez sumnje presudni. Njegov ugled i popularnost u svijetu su time bili uvijek veći nego u SSSR-u.
Ostaje, nažalost, i jedna loša sjena. Silazeći sa trona sovjetskog lidera, nije čuvao ugled svojih zasluga. Predao se i podlegao komercijalizaciji tih zasluga i tog ugleda sve do reklamiranja pojedinih proizvoda i učešća čak u šouprogramima. Bio je to pad ugleda ličnosti istorijskih zasluga.
