Plik na jeziku / Za položenu B kategoriju!
Skoro četrdeset godina sam bio onaj koji moli, kukumavči i prosi. Skoro četrdeset godina sam bar jednom mjesečno iskao, tražio i preklinjao da me odvezu do Gradiške, do Kozare, do Slavonije, do Bačke. Kako ko u familiji zakaže svadbu, meni je najveća briga da li ću naći nekoga s kime ću na put. Ako neko u porodici zijani i ode prije vremena, što rekao Ljuba Tadić, u polja - opet ista muka. I nemani se jednom moralo stati nogom za vrat!
Znak muškosti
Iz godine u godinu sam spremao samoga sebe za vozača, ali je vazda nešto drugo bilo preče. U trideset i osmoj sam mislio da je za vozačku dozvolu kasno, ali su spoljni pritisci bili snažniji i nisam imao kud. Prijavio sam se, uplatio prvu od tri rate i počeo da bubam znakove i prvu pomoć. Dok nisam prvi put sjeo za volan, nije mi bilo jasno šta ja to zapravo radim i zašto dajem pare ubudale kad ima toliko knjiga koje treba kupiti i špricera koje treba popiti.
Sve sam, na koncu, uradio kako treba. Odvezao sam svojih mjesec dana, vježbao sam po parkinzima vagu, probijao se kroz gužvu na tranzitima prebacujući svako malo iz prve u drugu i iz druge u prvu, jednom sam otišao do Čelinca, drugi put do Laktaša, okretao sam se vožnjom unazad, pravio polukružne kod Vitaminke. Na prvom sam izlasku, dabome, otresao (i to na ručnoj!), na drugom sam prošao (i to pod temperaturom!) i tek tada su gospoda prijatelji, drugovi i poznanici u meni počeli da gledaju čovjeka, a ne parazita koji samo gleda kome će se uvaliti na suvozačevo mjesto.
Svijet je podijeljen na one koji voze i na one koji se šlepaju. Nevozači zavide vozačima, vozači preziru nevozače. Jedni su slobodni, drugi su robovi. Oni koji imaju gdje da sjednu, stižu gdje su naumili kad i kako hoće, oni kojima su tabani jedina limuzina, moraju da cvile ili da sjede s božijim mirom. Vozaču kome je šunulo da za vikend obiđe svoje u Hercegovini, u petak poslije posla ili u subotu zorom sjeda u kola, toči gorivo i gasa. Nevozač koji bi da obiđe bolesnu tetku ili nepokretnog strica u Šipovu može samo da kune, psuje i – da trpi.
Vozačka dozvola je važnija i od lične karte i od pasoša. Ona je znak muškosti i prvo obilježje zrelosti. Džaba čovjeku doktorat iz torakalne hirurgije ako ne vozi! Džaba sedam naučnih radova na SCI listi ukoliko do tridesete nije izvadio nijednu jedinu saobraćajnu dozvolu! Tek ta dva dokumenta čovjeka čine čovjekom. Bez njih on je mrljava ništica, prijesni slabić, tulava tikva koja za sebe nije kadra da učini ono što bi i mazga koja ne vidi na jedno oko bila kadra da učini. Čovjek koji nema vozačku dozvolu, zapravo, pripada porodici biljaka (rod: zlatni puzavac!). Muško bez vozačke isto je što i, rekao bi Sremac, pop bez popadije.
Biti vlasnik vozačke dozvole isto je što biti i vlasnik vikendice nadomak grada. Sva važnost položenog vozačkog ispita može da stane u alanfordovsku sentencu: Tko vozi, vrijedi, tko ne vozi, ne vrijedi. Može sin da ima brkove, može nećak da ima bradu, može unuk da ima divan stomak, ali sve je to džaba ako ne umije da vozi u rikverc dok mu je ruka prebačena preko suvozačevog sjedišta. Tu se testiraju muškarčeva sposobnost, odvažnost i pronicljivost. Ako ne istjera auto iz prve, ako samo malo zakrivi zamišljenu pravu liniju, ako zastane dok vinta u desnu stranu, nema tog majstora koji će mu popraviti ugled.
Sa druge strane, lijepo je voziti i vozati se. Nadmetati se s kojekakvim krkanima u gradskom saobraćaju, presijecati krivine, ulaziti u raskrsnice tik prije passata koji dolazi iz suprotnog smjera, pronalaziti prečice, pamtiti mjesta na kojima su posađene kamere, podozrijevati pred policijom na polasku iz kafane, zaobilaziti kratere na putevima, iznenada kočiti zbog pješaka koji samoubilački padaju na pješački prijelaz, svađati se sa drugim šoferima, ostajati bez gasa u pô kružnog toka, ubacivati u ler i izbacivati iz lera dok kolona na tranzitu stoji li stoji, tražiti parking oko četiri u centru grada, otići u pola noći do Klasa po burek ili do Noć i dan po kifle i štrudlu s makom…
Za novopečenog vozača svi imaju trista savjeta. Prerano si dao žmigavac. Nisi pogledao u retrovizor. Na volanu moraju biti obje ruke. Ne gledaj okolo dok voziš. Kasno si ubacio u treću. Ne pretiči na tom potezu, nema veze što je dozvoljeno. I tako do kijametnog dana. Svako ima dobar prijedlog i mudar nauk. Početnik mora sve da trpi, pogotovo ako mu se neka greška u početku omakne. Brondanje traje dok limarija ne istruli, a zvocanje dok ne drekne remen na motoru. Među svim početničkim mukama, ova je najupornija i najagresivnija.
Ključevi od auta
Svaki početnik koji se dočepa i dozvole i auta, ne ispušta ključeve iz ruku. Neprestano ih prebacuje iz šake u šaku, javljajući se na taj način svima oko sebe, pogotovo onim gospođicama koje ne bi popile piće s muškarcem koji ne vozi. Ključevi od auta su njegova najsvečanija uniforma, najskuplji parfem, odijelo za večernje izlaske. Kako sjedne za kafanski sto, odmah pred sebe i pred druge baci ključeve! Ako je pritom auto vrijedno hvalisanja, u prvom planu će biti privjesak koji govori sedam jezika, od kojih je bar jedan mađarski. Ključ je svake sekunde ili u ruci ili na prstu i od njega nema odvajanja.
Vožnja je više od svega, stil. Postoje oni koji nigdje ne žure, koji puštaju druge da se uključe u saobraćaj, kojima nije mrsko pustiti svakog pješaka mimo pješačkog da pretrči preko ceste. To su pecaroši kojima je mir najvažniji. Njihova nerođena braća su oni vozači koji psuju, koji nikome ne daju ispred sebe, koji smatraju da za njih ne vrijedi nijedno jedino pravilo. To su umišljeni pjesnici koji za trideset godina nisu napisali nijedan valjan stih. U vožnji se, drugim riječima, otkriva čovjek. A kako je ovaj koji piše došao do prvog auta i šta se u narednih pola sata dešavalo… O tome u narednu subotu.
