Plik na jeziku: Važno je da smo se mi lijepo istrčali
Dvije djevojčice se tri puta sedmično spuštaju niz strmu Ulicu Đorđa Jovetića, izbijaju na dugačku Rudarsku, potom hvataju pravac do Gimnazije gdje lome lijevo, ka nekadašnjoj Hirurgiji i prema Sokolskom domu. Tu, u velikoj i od postanja svijeta istoj sali, uče dvokorak, izlazak iz bloka, pick and roll, šut sa linije 6,75. Otac tih djevojčica ponekad izađe ranije iz kafane i krene po njih da se, što bi rekle brižne bake i zabrinute majke, “ne vraćaju same po mraku”.
Djevojke i Vrbas
I dok čeka da se djevojčice presvuku, a potom pozdrave - prvo svaka sa svakom, a onda i sa trenerom - ćaća gleda dječarce koji dolaze na kasnu večernju rekreaciju. O njihova ramena su obješene glomazne torbe u kojima se nalaze bar tri rezervne majice, patike koje čuvaju skočne zglobove, šortsevi sa logom njihovog omiljenog kluba. Oni se brzo presvlače, a potom počinju sa razgibavanjem. Razmrdavaju koljena, istežu zadnje lože, prislanjaju bicepse i tricepse o drvene štokove. Počinju i prvi lagani šutevi. Neko o tablu, neko bez kosti…
Ćaća koji čeka djevojčice gleda ozbiljne i ćutljive dječarce kako se spremaju za tri na tri i prisjeća se kako je i on prije dvadesetak godina u istoj toj sali satima gonio loptu s jednog njenog kraja na drugi. U salu je dolazio dva sata prije treninga da bi sa ekipom u kojoj su svi igrači imali brkove jurio fudbal, a potom je ostajao još sat i po poslije sparingâ tražeći savršenu parabolu prema košu iz mrtvog ugla. I on je to radio, baš kao i njegove dvije djevojčice, tri puta sedmično. Ako ne i češće. Nekad bilo, sad se spominjalo.
Kuvalo se tih godina svakog dana i u svakom danu svakog sata. Ako nismo bili u Sokolani, bili smo na gimnazijskom. Kad nismo bili tu, tražili smo, što kaže pjesnik, dušu lopte na betonjari u Naselju sunca. Spuštali smo se ponekad i do studenjaka čekajući da stariji završe svoju igru gatajući da li imamo dovoljno sitnine za dvolitarsku koka-kolu ili nekoliko konzervi hladnog piva. Strepili smo od starijih ekipa koje su svakog časa mogle da banu i da nas protjeraju u krasni klinac, ali su nam i tada ostajale dvije utjehe: obližnji Vrbas i još bliže djevojke koje su se šepurile oko studentskih paviljona.
Dogovarali smo se unaprijed ili na brzinu. Vikend-okršaje smo planirali utorkom ili srijedom (zagledani u oblake i neuvjerljive vremenske prognoze), a na one dnevne, one koji su se dešavali radnima danima, odlazili smo vođeni neobjašnjivim unutrašnjim impulsom. Ostajali smo poslije škole i podobar sat na obližnjem igralištu da iz sebe istjeramo ono što strogi nastavnici i kruti profesori nisu uspijevali. Kod kuće bismo na brzinu ručali, nemarno i aljkavo uradili zadaću, naučili zbrda-zdola lekciju ili dvije, a onda se ponovo obarali ka lokalnim igralištima da čekamo druge ili da se pridružimo onima koji nas čekaju.
Bilo je u tim timovima svakojakog svijeta, ali smo se uglavnom dijelili na profesionalce i na amatere, na one kojima je bilo bitno da pobijede i na one kojima je bilo bitno da se samo dobro istrče. Jedni su gledali kako da rasporede igrače i kako da slože taktiku, dok su drugi hrabro i nesmotreno jurišali u kontru, a onda se, posljednjim snagama, vraćali u odbranu. Profesionalci su okretali glavu ka nebu nakon svake izgubljene lopte psujući u sebi sve živo i mrtvo neopreznom saigraču, amateri se nisu sekirali ni kad bi primili gol zbog neopreznog dodavanja pred golom.
Igrali smo i u svitanje i daleko iza ponoći. Pravili smo golove od kamenja i od strunjača. Igrali smo i zimi i ljeti. I na otvorenom i u zatvorenom. I na malom i na velikom odmoru. Pravili smo papirne lopte na časovima istorije, pa vježbali ispucavanje iz zgloba dok bi zamišljeni profesor jezdio sa krstašima ka Carigradu. Igrali smo gotovo izduvanim loptama, loptama kojima je izašla dušica, ali i loptama od kojih su pucala rebra. Ni noge ni ruke nisu tražile pravilan oblik. Bilo je važno da može u gol ili kroz obruč.
U Sokolani sam jedared poslije treninga ostao sa doktorskom četom koja je imala termin od devet do deset. Među njima je bio i jedan brko čiju igru i patike sa tankim đonom pamtim i danas. Lijepo je driblao, još se ljepše otkrivao, a svaki pas mu je bio pravovremen i precizan kao da je bio specijalista torakalne hirurgije, a ne psihijatar. Završili smo okršaj i on me pitao da li bih otišao s njim na još jedan, ali dvočasovni, od deset do ponoći, u obližnju osnovnu školu. Pristao sam, a tamo sam, neočekivano i nedogovoreno, sreo Sašu, profesora i prijatelja sa fakulteta koji je tih godina, kao i ja, mogao za loptom satima.
Skočni zglob
Rekreacija je poligon na kojem se vježba drugarstvo. Scena za beskonačnu igru u kojoj poraženi i pobjednici mijenjaju uloge iz sata u sat. Plemeniti trk kroz djetinjstvo i mladost. Na rekreaciji se sklapaju nova prijateljstva ili se ona postojeća zauvijek uništavaju (nikada zbog grubih startova, nego zbog nemarno vođene statistike o broju kornera, jer važilo je: tri kornera - penal). U igri su, kao i u kafani, svi jednaki. Golman je važan koliko i onaj što je u odbrani, onaj u odbrani je važan koliko je važan i onaj koji čeka pravu loptu da zabije. Sujetni i srditi prvi kupe stvari i odlaze ako nije po njihovom.
Jedared sam, ima tome i deset godina, ostao na fudbalu nakon treninga. Sala u kojoj smo zametnuli kavgu je bila trošna, parket još trošniji. Prilikom jednog trka u rikverc nagazio sam na jednu klimavu kocku i noga mi je propala kroz pod. Pokušao sam da održim ravnotežu snažno se cimnuvši u struku. Skočni zlog je bio izvaljen. Mirovao sam pola godine, a onda sam otišao sa drugarima na novu partiju fudbala. Nisam se čestito ni zagrijao, a zglob je ponovo stradao. Odložio sam kopačke i pustio stomak. Sad sam dobar samo za živi zid. Garantovano dobijamo. Siguran kec.
