Pariz moje mladosti (CVIII)
Nije sumnja ta, već sigurnost u svoj stav što dovodi do ludila
Nietzsche
Stanko Cerović visok, vitak, prilično naočit, šarmantan i obrazovan, djelovao je kao intelektualac širokih vidika, protiv svih ekstremizama u koje su kod nas uvijek na prvom mjestu bili nacionalizmi. Bio je rječit kao gotovo svaki Crnogorac, što je bio po porijeklu, ali ne i tako širokih vidika, kako se predstavljao, što će se ubrzo pokazati tačnim. Nije krio da mu je Milovan Đilas ujak, iako nije time ni mahao, a izgleda da se zahvaljujući ujaku uspio lako i brzo i zaposliti u Parizu.
Tito i Đilas
Za Đilasa su Francuzi mislili da je jedan od rijetkih jugoslavenskih demokrata i disidenata. Bio je i uspješan pisac, autor više knjiga o Titu, od kojih sam upravo u to doba pročitala na francuskom “Tito mon ami”. Možda je ta knjiga 80-ih u ekavici objavljena kao “Druženje s Titom”? Za Tita je tu Đilas rekao da nije imao nikakvog talenta osim političkog, da je njegovo mišljenje išlo ispred njegovog jezika, pa mu se dešavalo prečesto da u javnim istupima spaja po nekoliko rečenica u jednu i da pri tome zamuckuje; bio je, dakle, “dozlaboga loš govornik, ali se nije mogao ni promijeniti a kamoli odreći čestog javnog istupanja”.
Za Titove referate Đilas je tvrdio da su razvučeni i neproporcionalni, dok su mu članci o konkretnim temama bili “od skladne čvrstoće i jasnosti”; najlošije se izražavao na srpskohrvatskom gdje je često brkao hrvatizme i srbizme, upotrebljavajući najčešće u svojim govorima rusizme, a kako je izgovorom vukao ka zavičaju, to jest zagorskom, to je pojačalo sumnje da on i nije naš, nego Rus, “što je kod intelektualaca pobuđivalo ironične primjedbe: nije se postarao ni da nauči srpskohrvatski jezik”. Za Titove kvalitete i uspjeh Đilas misli da se radilo više o spontanom, nego o racionalnom osjećanju opasnosti, neodoljivoj volji za životom, lukavoj i postojanoj žudnji za vlašću. Još mnogo toga napisao je Đilas o Titu, za što ovdje naravno nema mjesta.
Čini mi se važnim ukazati i na Đilasovo pismo Titu koje danas zvuči sasvim profetski. To pismo iz ‘67. nije, međutim, nimalo uticalo na Tita da izmijeni svoje stavove o Partiji, o Jugoslaviji, iako bi možda bilo dobro da je razmislio o tome na što ga njegov prvi saradnik upozorava, umjesto da mu se ego zbog toga razboli. Šta god da mislili o Đilasu, pismo ipak mjestimično zvuči, naglašavam, i aktuelno i vizionarski, pa je dobro situaciju koju pominje uporediti sa sadašnjom, kao i s onom pred raspad Jugoslavije. Đilas opominje Tita na krizu u društvu, na to da je on najodgovornija ličnost u zemlji i još moćan da utiče na tok događaja.
...Takozvano idejno jedinstvo i monolitnost su u njoj razorni i ne mogu se uspostaviti nikakvim - ni idejnim ni nasilnim - sredstvima. (…) Pravovremeno uviđanje ove istine od ogromnog je - rekao bih: presudnog - značaja: time bi bili olakšani mirni i legalni prelazi u nove demokratskije oblike. (…) Težnje ka većoj samostalnosti republika, koje same po sebi ne bi morale biti štetne, dobijaju vidove slabljenja veza između njih i jačanja gledanja koja Jugoslaviju smatraju privremenom, veštačkom tvorevinom. (…) Mi smo u tom pogledu na prekretnici - da socijalizmu i demokratiji damo nove podsticaje, ili da potonemo u bezličnost i da naše zastave pređu u druge ruke. (…)
Smatrajući da privredna reforma nije dala očekivane rezultate, Đilas ističe težak život seljaka gdje je na milione njih prepušteno sebi, zaostalosti, nerazumevanju i samovolji zadružne i druge birokratije... Industrija radi jedva iznad 50 odsto kapaciteta i radnici su nedovoljno, a katkada veoma malo zainteresovani za proizvodnju. (…) Po Đilasu su mlada pokoljenja prezasićena frazama, a intelektualci se s još više razloga otuđuju od Saveza komunista - od njegovih gledanja i metoda. A nema “značajnijeg književnika, umjetnika ili mislioca koji na ovaj ili onaj način ne bi bio skeptički ili kritički raspoložen prema datom stanju”.
Potom dodaje: Po svemu sudeći, budućnost - da ne kažem opstanak - Jugoslavije kao države postaje nesiguran, pa samim tim i od najveće važnosti. (…) Revolucija je uspela da socijalističku ideju spoji sa jugoslovenstvom, a time i spasi i podmladi jugoslovensku zajednicu. Ali i nova Jugoslavija se održavala i održava pomoću faktički centralističkog - u ovom slučaju ponajvećma partijskog -aparata. (…) Federaciju je već zahvatio proces dezintegracije, koji se za sada pretežno ispoljava u jačanju republičkih partijskih i drugih birokratizama. (…) Prirodne težnje naroda k samosvojnosti nije mogućno obuzdati, a kamoli ugušiti. Odnosi se kreću u tom pravcu da mnogi ljudi već smatraju da treba birati između Jugoslavije i slobode. Bojati se da će se mnogi privoleti isključivo svojoj užoj nacionalnoj zajednici, u nadi, a možda u iluziji, da će tim putem doći do slobode. Ekonomsko i drugo neposrednije udruživanje sa Zapadnom Evropom postaje i potreba i neminovnost, kao što razumnosti, tradicije i interesi nalažu jačanje veza s Istočnom Evropom. I mada ni ja ne verujem da su mnogonacionalne države večite i najsrećnije tvorevine, uveren sam da bi naši narodi i u slobodnim, dobrovoljnim spajanjima s okolnim svetom bili jači i ravnopravniji ako bi ih predstavljala zajednička država. Ali tu zajedničku državu treba pripremiti za takve neminovnosti. Jugoslaviju je mogućno održati jedino u novoj - u takvoj slobodi njenih građana i naroda koju bi slobodno izraženom voljom određivali oni sami. (…)
Na kraju pisma Đilas ponovo poziva Tita da preispita svoje dužnosti i svoju ulogu: društvo i narodi uvek nalaze i naći će izlaze, ali u pitanju je i ono delo u koje si uložio sve što si imao i što imaš i kao političar i kao čovek. …S poštovanjem, Milovan Đilas Beograd 20. mart 1967. godine.
Podsjetimo da je Đilas rođen u Crnoj Gori; sin imućnog seljaka i policajca, 1929. studira filozofiju i pravo u Beogradu, 1932. se pridružuje KP Jugoslavije. Politički je zatvorenik od 1933. do 1936, a 1938. je izabran u Centralni komitet KP, dok 1940. postaje član Politbiroa. Generalpukovnik Narodnooslobodilačke vojske, član je Vrhovnog štaba u II svjetskom ratu. Kao Titov prvi saradnik, obnaša najveće funkcije u Partiji, ali je već ‘54. osuđen kad je u New York Timesu objavio članak gdje kritikuje Tita. Njegova knjiga “Nova klasa” (prvi put objavljena u SAD-u ‘57.) analiza je komunističkog sistema u SSSR-u i Jugoslaviji kao vladavini nove klase pod kontrolom totalitarnog režima zasnovanog na samovolji i teroru. Tekstovi su mu donijeli više zatvorskih kazni sve do 1966, kad je uslovno pušten. Tek 1988. knjige mu se slobodno štampaju.
Đilas je već ‘80. predvidio raspad Jugoslavije, a ‘81. govorio o nacionalizmima nakon Titove smrti: “Naš je sustav izgrađen samo da bi Tito mogao upravljati. Sad kad Tita nema i naša ekonomska situacija postane kritična, biće prirodna tendencija ka većoj centralizaciji moći. Ali ova centralizacija neće uspjeti jer će se suprotstaviti etničko-političkoj osnovi moći u republikama. To nije klasični nacionalizam, nego opasniji, birokratski nacionalizam izgrađen na ekonomskom vlastitom interesu. Tako će se jugoslavenski sustav početi urušavati.” Bio je kritičan i prema Miloševiću krajem osamdesetih i predvidio da će njegovi postupci potaknuti razdvajanje drugih republika, etnički rat i propast Jugoslavije: “Miloševićev autoritarizam u Srbiji izaziva stvarno razdvajanje. Sjetite se što je Hegel rekao da se povijest ponavlja kao tragedija i farsa. Ono što želim reći je da kad se Jugoslavija ovaj put raspadne, vanjski svijet neće intervenirati kao što je bio 1914. godine... Jugoslavija je laboratorij cjelokupnog komunizma. Njegov raspad predvidjet će raspad u Sovjetskom savezu. Mi smo dalje od Sovjeta.” Smatrajući ranije da su Crnogorci Srbi po porijeklu, ali evoluirali u zasebnu naciju i etničku skupinu, kasnije će se sve više smatrati i sam Srbinom.
Slagali se ili ne do kraja s Đilasom, jednim od rijetkih samostalnih glasova u doba titoizma, podvlačim opet da je interesantno čuti ga i danas, ne samo njegovo mišljenje o Titu nego i o svemu drugom u vezi sa Jugoslavijom. O ovome svemu sam saznala davno u Parizu; moj tetak Joža Engel, koji je bio u Hitlerovom logoru, kao kumunista se zanimao i za Đilasove tekstove (kao pravnik stalno je ponavljao Audiatur et altera pars ili Audi alteram partem); te knjige nisam smjela da prenesem preko granice, iz straha da više nikad neću moći izaći iz zemlje ili vratiti se u nju. Ali sam mu u glavom prepričavala što sam čitala. I sama uvjerena da je potrebno saslušati i drugu stranu. A evo šta je npr. Đilas rekao za Andrića: “Ja sam Ivu Andrića spasio da ne ode na robiju. Tada se oko mene okretao kao umiljato janje. Sada me izbegava. Andrić je bio daleko teži krivac od mnogih drugih, koji su nestali. Rusi su objavili dokumente iz 1940/41. i tu se jasno vidi da je Andrić bio ne diplomat, nego je uvjerljivo zagovarao politiku kapitulacije pred Hitlerom, jer je vjerovao u pobjedu Osovine. Ja to nisam znao, ali sam ga cenio zbog njegova književnog talenta. Takvi su vam naši ljudi. Kad sam na vlasti, klanjaju se, a kad si izvan vlasti, ostracizam! Andrić, kad me ugleda u daljini, okrene smer i pređe na drugu stranu ulice.” (Milovan Đilas - razgovor s Bogdanom Radicom, Bogdan Radica, Živjeti nedoživjeti, Uspomene hrvatskog intelektualca, Knjiga druga, München - Barcelona, 1984.)
Ima ljudi kojima ne smiješ dati ruku, već samo šapu: a ja želim da i šapa ima kandže
Friedrich Nietzsche
Stanko Cerović, kao i ostali uposleni, bili su svi protiv totalitarizma. U svojim emisijama Cerović je kritikovao nepravilnosti samoupravnog socijalističkog društva, važeći kao veliki demokrata i objektivan kritičar komunizma. A to je značilo biti protiv svih ekstremizama i nacionalizama. Takav je bio čak i kad je izbio rat ‘90-ih. Branio je Bosnu, ali je istovremeno i dijelio krivice. Za njega je Tuđman imao istu težinu za izbijanje rata kao i Milošević iako nijedna bivša yu-republika dosad nije otkinula ni vlat srbijanske trave. Kad je jugoslavenska vojska, sastavljena najviše od srpskih vojnika, napala Vukovar i Dubrovnik, mene, koja sam branila Dubrovnik i Vukovar, odnosno bila protiv očitog zločina, Cerović je nazvao hrvatskim nacionalistom. Tu je počelo naše razilaženje.
Od Vukovara do Sarajeva
Kad je izbio rat u Bosni, nisam znala po njemu da opišem stradanje stanovništva. Na moj prikaz knjige “Od Vukovara do Sarajeva” bukvalno je poludio i onemogućio mi je da pravim nove emisije. Ta knjiga, uzgred rečeno, sasvim je istorijski apokrifna, ali u svom prikazu ja nisam kritikovala stavove francuskih autora (bilo ih je više), nego samo pomenula različite teze u vezi s istorijskim događajima, kao npr. naseljavanje Srba u hrvatsku Krajinu. Srbi smatraju da su ih tamo protjerali Turci Osmani, dok drugi istoričari ističu činjenicu da su Austrijanci davali visoke naknade Srbima za odbranu granica njihovog carstva.
Ja sam, dakle, “hodala po jajima” u svim svojim emisijama, svjesna cenzure i držeći se autocenzure više nego ikad u Jugoslaviji, opredijelivši se da gledam i da se pitam, a ne da tvrdim, dok sam u naučnoistraživačkim tekstovima bila slobodna i govorila o rezultatima vlastitog istraživanja. Stanko je, međutim, u svim svojim emisijama bio više pop, nego novinar, a najmanje “objektivan novinar”. On je to pravo sebi dao, ali kako je u tome uspijevao, ostaje tajna. Znala sam da strahuje od nadređenih i Mitterranda, koji nije krio simpatije prema Srbima kao “vjekovnim” francuskim saveznicima. Što se tiče Frane Cetinića, ovaj je naglo postao, od krajnjeg i do suza dirnutog hrvatskog nacionaliste, posebno kada su gađani otoci na Jadranu (rodom je s Korčule), velikosrpski šoven, a potom i (pro)četnik. Bila sam prva koja je “etnički pročišćena” sa tog radija dok su me ubrzo slijedili Makedonka Marija Bežanovska i Slovenac Marko Kravos.
Dok sam još bila dobra sa Stankom, u šali sam mu znala reći da sam slušala njegovu emisiju: “Odlično je bilo, još je samo falila sveta vodica da kao pravi pop sve to i poškropiš.” On je znao i da se nasmije, za razliku od Cetinića, koji je oduvijek bio posvađan s humorom. Ja više nisam bila tu kad su neki novinari, prvenstveno Vojislav Stojanović, Marija Bežanovska i Marko Kravos kritikovali Stanka zbog neprofesionalnosti i tražili izmjene te višečasovne emisije, ali se Stanko kao pravi autokrata i narcis na to oglušio (poput Tita na pismo njegovog ujaka) i uspio da se održi zahvaljujući odbrani ostalih u Redakciji. A potom se osvetio pobunjenicima, izbacivši ih sa radija, ostavivši samo Stojanovića s prijetnjom “da ušuti”. Vojo je do kraja vijeka te emisije ipak ostao dosljedan svojim stavovima, bez trunke nacionalizma ni u tekstu ni u duši.
Kako je vrijeme odmicalo, a posebno nakon bombardovanja Beograda, Cerović je pokazao da je možda oduvijek bio to što je, reklo bi se, tek postao: velikosrpski nacionalista. Otvoreno je napadao Zapad, naročito Ameriku, od koje je imao velike koristi kao “disident”. Doduše, to je i danas dopušteno na medijima, sve osim kritike monarha na vlasti, a najopasniji od svih francuskih monarha bio je monarh Mitterrand, nekadašnji kolaborant za kojeg je Wiesenthal, lovac na naciste, rekao da je taj pristupio Pokretu otpora pri kraju, ne zato što je bio protiv nacista, nego protiv Nijemaca.
Kada sam izgubila posao na RFI-ju, zbližila sam se više s Marijom Bežanovskom, koja je jedina i prije nego što je radila tu, bila profesionalni novinar. Nakon što je i ona izgubila mjesto u redakciji kod Cerovića, i primljena na RFI na francuskom jeziku, imala je jednu odličnu emisiju posvećenu zemljama istočne i srednje Europe. Mene je više puta intervjuisala, a novinarka Le Modnea koja je s njom sarađivala, lijepo je govorila o mom romanu “Pavillon bosniaque Palais des illusions” (Bosanski paviljon Palata iluzija). Marija Bežanovska, inače poznata i kao prevodilac sa srpskog i makedonskog na francuski, prevela je i prevodi i danas brojne književnike i to u najvećim izdavačkim kućama, a njeni prevodi imaju puno uspjeha u francuskim knjižarama.
Cerović je dugo prezirao Vladimira Dimitrijevića jer je kao vlasnik l’Age d’Homme objavio barbare Miloševića i Karadžića (izdavač mi je davno povjerio da je Cincar, ali se opredijelio da bude Srbin), ali je nakon Dejtonskog sporazuma počeo da objavljuje kod njega, bivajući sve veći Srbin, da bi danas postao simpatizer Dodika, a napose Vladimira Groznog. Za Dodika je rekao “najdarovitiji političar na području bivše Jugoslavije od raspada do danas i da bi BiH možda mogla da se izvuče kada bi Bošnjaci imali nekog sličnog političara”, a za Putina da je najdarovitiji svjetski političar kakvog planeta nikad nije vidjela, samostalan, inteligentan i nije sluga Zapadu.
