Pariz moje mladosti (CVII)
Izložba Yvesa Kleina
Samo oni koji imaju dobro pamćenje mogu razmišljati o budućnosti
Friedrich Nietzsche
U brasserie Lipp sam odlazila s piscem B. Lambertom, ali češće sama; pojavio bi se Laurent Terzieff i druga slavna imena francuske kulture, pa i Jean-Paul Belmondo, uvijek nasmijan, možda najšarmantniji francuski glumac, pa i Francuz. Donji dio sale služio je kao kafana sve do 19 h, a danas se u svim kafanama mora i jesti već od 11 h ujutro. Vjerovatno će uskoro i taj stari naziv nestati.
Na konjskim trkama
Mirza je bila zaposlena u predstavništvu neke bosanske firme. Bila mi je bliska prijateljica, plemenita osoba, spremna da mnogima pomogne. Jedina koja je u tom času od nas troje, buduće profesorice francuske literature Vesne Kreho, mene i sinologa i frankofona Kemala Keme Muftića, koji je takođe bio u tom času na stipendiji, imala stalna primanja, nesebično nas je čašćavala. Ja sam nekad odlazila i kod nje u Šesnaesti, gdje je stanovala, blizu kancelarije. Ovaj luksuzni i dosadni kvart, gdje je bila i ju-ambasada, bio je inače omiljeni kvart svih naših “uspješnih” skorojevića.
Jednom sam s Mirzom išla i na konjske trke. Ni ja ni ona ništa nismo znale o klađenju, ali smo voljele konje. Mirza je dobijala, a ja gubila. Ubrzo sam odustala od opklade, a Mirza nastavila, dok sam ja mrzovoljno zurila u konjski galop. To je bio i posljednji put da sam se kladila i išla na konjske utrke.
Iako joj je Hamdija Pozderac bio ujak, Mirza nije spadala u “novu klasu”, skromna, duhovita, inteligentna, darežljiva i osjetljiva osoba, upisala je u Parizu i studij filma paralelno s poslom koji je obavljala, a u njenom diplomskom radu glumio je jedan od najvećih francuskih glumaca Fabrice Luchini. Voljela sam da se vidim i sa Vesnom i sa Kemom, a svi oni su bili prisutni na mojoj odbrani teze nekoliko godina ranije. I danas ponekad sretnem Kemu Muftića, gode mi njegov duh, obrazovanost, lucidnost i senzibilnost i uvijek malo vremena koliko god da provedem u priči s njim. On mi je i najdraži bosanski ambasador u Parizu od svih koji su tu prohujali.
Malo ljudi je stvoreno da bude nezavisno, to je privilegija onih snažnih
Friedrich Nietzsche
Pariz kao i mnogi drugi gradovi za mene se oduvijek mjerio kafanama. Znala sam skoro sve šarmantne i čuvene kafane na lijevoj obali Sene, dok na desnu obalu skoro niko od mojih prijatelja, pa ni francuskih intelektualaca i umjetnika nije odlazio. Moj prijatelj i pisac Bernard Lambert je govorio u šali da nosi pasoš kad prelazi most sa lijeve na desnu obalu Sene. Desna obala je predstavljala pojam desnice, Montmartre je bio tad, sad još više turistički, dok je kvart oko Republike važio skoro kao izbjeglički. Danas je to najpopularniji dio mladih Parižana i uopšte na desnoj obali su i njihovi barovi.
Nekadašnje kafane izgubile su za mene šarm koji su imale, da ne pominjem da kafa u bistroima te vrste može biti i pet eura. Pariz sve više postaje grad novokomponovanih bogataša, umjetnicima i Parižanima skoro da nema mjesta, pa se masovno iseljavaju. Sličnu sudbinu doživljava odavno i New York.
Realni život je bolji ako mu se pruži pravi odmor od irealnog
Bachelard
Na RFI-ju sam govorila i o knjigama koje sam sama otkrivala, najviše u knjižarama, bez medijske propagande, bazirane na vezama i trampi “ti meni, ja tebi”; tad još nije bilo došlo do poplave “pisaca”, knjižare su čuvale djela koja izlaze (danas se poslije dva mjeseca mnoga recikliraju, da ne kažem spaljuju). Tako sam otkrila i govorila za RFI i o najnovijoj dobitnici Nobela, Annie Ernaux.
Nobelov žiri je istakao njenu hrabrost, a mene je tada začudila, čak fascinirala njena iskrenost, može se reći i hrabra iskrenost, jednostavnost i tema i stila, literatura koju bi možda neki nazvali i egzibicionističkom s obzirom na otvoreno iznošenje najintimnijih detalja iz života i seksualnosti. Ukratko bila je čitljiv autor za razliku od pomodnih plagijatora M. Duras i novog romana, snobovskih spisateljica koje od svega “interesantnog” u djelima gaje rečenice bez tačaka i zareza, poput slavne autorice bulevarskog teatra, arogantne Yasmine Reza.
Pročitala sam dvije knjige Annie Ernaux, “kćeri granabdžije koja ni po čemu nije bila predodređena da postane pisac”, kako rekoše ovih dana francuski novinari. Dvije knjige te “lagane literature” zadovoljile su za svagda moju radoznalost. Ako je ona daleko bolji autor od raznih sofisticiranih i praznih pomodarki, i vulgarnih pisaca tipa Houellebecq, istovremeno je i daleka od onih najvećih, kao što je Marguerite Yourcenar koja nije nikad dobila Nobela. Lista nenagrađenih genija je ogromna, a o tome sam i ranije pisala, pominjući izvrstan esej Mirka Kovača: “Svi čekaju Nobela”.
Imala sam emisije i o izložbama, a išla sam i idem i danas na sve najveće, kao i u Louvre, čijeg bogatstva se čovjek nikad neće zasititi koliko god puta da tamo ode, gdje najčešće posjećujem talijanske majstore. I to portrete, čiji sam fanatik. To su za mene najuzbudljiviji pejzaži, gdje spadaju pored Rembrandtovih, svakako i Leonardovi, od kojih mi je jedan od najdražih “San Giovanni Battista” (1514, za što mu je kao model kažu poslužio njegov đak i ljubavnik Gian Giacomo Caprotti, zvani Salai), Raphaelov portret Jeanne d’Aragon, Titianov “Mladić s rukavicama”, kome sam posvetila i pjesmu (i ne samo njemu), uz brojne druge.
Kad je riječ o izložbama moderne umjetnosti, teško je zaboraviti onu provokativnu s nazivom “Vides” (Praznine, praznoće). Jedina izložba u Beaubourgu gdje si mogao pogledati u miru sve “eksponate”. Ona se mogla samo “otvoriti”, ali ne i “zatvoriti” i zauzimala je nekoliko praznih sala, gdje je bilo izloženo, ne ono “ništa”, nego ono “prazno” (naravno da “ništa” i “prazno” nije isto). Sale su dakle bile prazne - vides - i to je, eto, bio način da se predstave praznine/praznina (vides). O ovoj izložbi mnogo se pisalo, a katalog o praznoći bio je preko petsto strana. Tu se pominjao najviše konceptualista Yves Klein (1928- ‘62) koji je inspirisao i ovu izložbu, umjetnik koji je pored toga što je bio opsjednut modrom plavom, bio opsjednut i prazninom. On je još ‘58. imao izložbu s nazivom “Specijalizacija senzibilnosti na sirovoj materiji u pikturalnoj stabilizovanoj senzibilnosti”. Pratili su ga na desetine autora “praznine” i izložbi o tome.U vezi s tim pominjao se i veliki Pascal koji u djelu “Misli” piše: Jedino što nas može utješiti u našoj bijedi je zabava. Praznina, kao i duge šutnje, koje nas vraćaju na pomisao o “našoj bijedi”, teško se podnose, pa se pogled zaustavlja na bilo čemu, duh tu praznoću pretvara u punoću, a odsustvo u prisustvo.
Mene je zabavljala ova “poetika praznog”, čiji je utemeljivač Klein, istovremeno i tvorac modre jednobojne slike što ga je i proslavilo diljem svijeta još dok je bio vrlo mlad (a mlad je i umro) i koji je filozofirao: Zahvaljujući spužvi, divljoj živoj materiji, moći ću izraditi portrete čitalacâ monokroma (jednobojnih slika) koji će se, nakon što ih vide, nakon što proputuju plavetnilom tih mojih slika, vratiti ispunjeni osjećanjima poput spužve.
Spužva je inače predmet koji je Klein upotrebljavao slikajući jednobojnu plavu, a izlagao ju je i kao eksponat. Bio je i pod uticajem francuskog filozofa Gastona Bachelarda i imao je običaj da ponekad, na otvorenjima svojih izložbi, čita odlomke iz djela ovog autora; tako je u Anversu ‘59. pročitao rečenicu iz djela “Vazduh i snovi”, iz poglavlja “Plavo nebo”: “(...) prvo postoji ništa, onda jedno duboko ništa, najzad apsolutna dubina”. Smatrao je sebe Bachelardovim učenikom, iako nije razumio njegovu misao, a kad ga je sreo, 1961, pokušao je filozofu objasniti da je on jedna vrsta “cryptocrosicruciena” (kriptozikrucijen)... Bachelard ga je primio hladno, ubijeđen da je umjetnik potpuno lud. Kao sanjalica, Klein je mislio da ćemo svi jednog dana postati vazdušni ljudi, spoznaćemo snagu težnje prema gore, prema kosmosu, prema praznom, a istovremeno ćemo spoznati i ono “sve”; kada snaga zemljine težnje nadvlada sve ostalo, počećemo doslovce lebdjeti (dižući se) ka potpunoj fizičkoj i duhovnoj slobodi.
Osvajanje nepotrebnog daje veće duhovno uzbuđenje od osvajanja neophodnog
Gaston Bachelard
Novinarstvo me u stvari nije zanimalo, a moj glavni “posao” bio je i dalje istraživački rad. Nekad sam imala i 10 emisija sedmično, a kada sam nakon porođaja dugo boravila u Parizu bez ijednog dana odmora, skoro sve emisije bih pripremila za vrijeme vikenda za cijeli mjesec. Ostalim danima sam se bavila istraživanjem, pripremom referata za kongrese i predavanja koja sam držala. Tad sam počela da pišem i roman, Le givre des deux pritemps, koji je izašao prvo na španskom, Escarcha de dos primaveras (kod nas nakon rata, “Mraz i pepeo”).
Stanko Cerović je izgledao kao neko ko je (pre)siguran u sebe i svoje stavove, čak zaljubljen u vlastitu misao i u misiju u koju nije sumnjao. Sigurnost mu je davalo zvanje zamjenika šefa, a potom šefovsko. On bi pročitao skoro svaki moj tekst i odobrio ga za snimanje, bojeći se nadređenih. I tu je “piramida” bila zagarantovana: svaki šef imao je svog šefa, dok je vrhovni šef, tj. vrhovno božanstvo bio Mitterrand. Stankova supruga ubrzo nas je napustila postavši šef redakcija istočnoevropskih stanica. Ili tome slično, ne sjećam se njene titule jer me nije ni zanimala. Ostala mi je daleka, s utiskom nekog ko nema prijatelja.
Budući da sam u to vrijeme živjela sama s malim sinom, nekada sam na radio dolazila s njim. Sadžida ga je čuvala dok sam ja snimala. Ona mi je pomagala, naročito u početku mog rada na RFI-ju, a znajući koliko imam posla, pozivala me je često na ručkove subotom ili nedjeljom. Ubrzo sam se i sprijateljila s njom, dok sam sa drugim kolegama u tom času ostala prilično na distanci. Vojislav Stojanović mi je ostao u sjećanju kao savjestan, temeljit i pošten i novinar koji nije oklijevao da optuži Srbiju za najveće zločine. I do kraja je gledao samo gdje je istina u svim zbivanjima, dakle na profesionalnost, a ne na naciju. Njegov brat Lazar Stojanović (1944-2017) odavno je bio poznat kod nas kao disidentni režiser koji se proslavio s “kontroverznim” i potom zabranjenim filmom “Plastični Isus” (‘71).
Kao plemenitu osobu Sadžidu su svi na RFI-ju jednako voljeli i maltene se otimali za njeno prijateljstvo. Dok je ona bila sa svima simpatična i drugarski raspoložena. Intelektualno veoma radoznala, obilazila je, kao i ja što sam, izložbe, muzeje, odlazila na predstave, zaljubljenica opere, gledala je i nove filmove i pratila nova literarna izdanja. Danas je to jedna od rijetkih osoba s kojom se još viđam, skupa s njenim životnim pratiocem Sejom Hadžiahmetovićem o kome sam pravila dokumentarac za TVSA i može se vidjeti pod njegovim imenom na YouTube. I o Sadžidi sam pravila dokumentarac za TVSA u serijalu “Sarajevske priče iz Pariza”. Ko želi da se obavijesti više o njenoj biografiji, profesiji, interesovanjima, naročito za operu, gdje će za gledaoca biti očita i njena širokogrudost i hrabrost, može pogledati dokumentarac na: https://www.youtube.com/watch?v=6VWuQaDvAVQ.
Sadžida mi je naročito pomagala u montaži, koju sam zahvaljujući njoj ubrzo i savladala. Čudila sam se kako kroničari - zvanični naziv moje trenutne profesije - moraju sve sami da rade: da pišu tekstove, to se podrazumijevalo, pa i da se sami snimaju u manjem studiju, ali i da za intervjue moraju nositi sami magnetofon marke Nagra težak po nekoliko tona, da sami prevode emisije, da ih sami montiraju itd. U Jugoslaviji je za svaku sekvencu tog zadatka bio uposlen barem po jedan čovjek. Trake su bile plave, nakon snimanja smo ih rezali, skidali greške i uzdahe, a sve je pretpostavljalo da imamo odličan sluh i da smo dobri krojači. Da sam htjela da idem u šnajderice, to bih i bila, mislila sam, šnajderaj nisam voljela, bila sam nespretna, ali sam ipak ubrzo uspjela savladati i taj zanat, što mi je kasnije koristilo za montažu vlastitih dokumentarnih filmova. Ponekad sam snimala emisije i u velikom studiju.
Emisija o Gorbačovu
Jedna epizoda ostaće mi u sjećanju. Upravo sam bila snimila pola emisije, kad se sa druge strane, iza stakla gdje je tehničar i gdje je i ovaj put Sadžida čuvala mog malog sina, pojavila šefica i rukom mi dala znak da prekinem snimanje i napustim mikrofon. Samo što nas sve troje nije pomela kao prašinu, a potom doslovce aterirala na fotelju u drugom dijelu studija sa mikrofonom. Imala je važan zadatak, a vremena malo: emisiju o Gorbačovu. Tek se vratila s aerodroma gdje je skupa s raznim drugim novinarima dočekala ruskog predsjednika. U detalje je opisala njegove crno-bijele cipele, a nije zaboravila ni ostale dijelove odjeće. Pomenula je i tepih na koji je kročio izašavši iz aviona. To je u stvari sve što sam upamtila od tog važnog priloga posvećenog posjeti sovjetskog predsjednika Francuskoj. A naravno da neću zaboraviti ni to da me je izbacila iz studija. Tako se “uspijeva”, odgurujući bez pardona druge, mislila sam.
Kad sam bila trudna, i tada sam radila sve do posljednjeg dana iako sam po mišljenju ljekara trebala mirovati i za to imala bolovanje, Mirjana bi mi ponekad davala, ako bih je srela, dobronamjerne savjete šta treba raditi, a posebno čime se (ne) hraniti u tom času. Uprkos svim savjetima i vježbama, malo je nedostajalo da i ja i moj sin kažemo adieu ovom svijetu. I ona i Stanko su bili fer prema meni na početku te moje propale karijere, uz to su čekali da ponovo počnem s radom nakon izlaska iz bolnice, gdje sam ostala više sedmica.
Pošto pominjem Gorbačova, koji je nedavno umro, omražen u Rusiji od većeg broja stanovnika i optužen za rušenje Sovjetskog saveza, za što je stvarni krivac jedino Jelcin koji je smatrao da je Sovjetski savez pao i da Gorbačev ne može više biti predsjednik nepostojeće unije, sjetila sam se još nekoliko emisija koje su čuveni francuski novinari pravili s njim, jedinim od svih ruskih vladara, uz cara Nikolaja II, koji nije upotrijebio silu protiv svog naroda. Kada ga je čuveni Guillaume Durand upitao da li je on taj koji je donio slobode u zemlji, Gorbačov je odgovorio: “Ne ja, nego Beatlesi”. Mnogi novinari oduvijek su tvrdili da je Gorbačov bio ambivalentna ličnost: s jedne strane je bio za slobode, s druge strane je odobrio Putinovo prisvajanje Krima i nedavnu invaziju Ukrajine. Kada ga je opet, davno, engleski novinar pitao: Ako biste samo jednom riječi morali okarakterisati rusku ekonomiju, šta biste rekli, Gorbačov je odgovorio: Good! A ako biste je morali okarakterisati sa dvije riječi? Odgovorio je: Not good.
Što se Mme Robin tiče, ova visoka i zgodna plavuša koja je već u to doba imala nekoliko prezimena, ni kao vrhovni šef svih istočnih i srednjoevropskih stanica nije dugo ostala jer je možda bila odlučila da nađe unosniji posao. A kako je uspjela da joj daju otkaz sa Radija, dobila je za to i unosnu odštetu.
