Otišla i posljednja kćer velikana
Nije mi baš bliska tema, ili u opisu radnog mjesta, kako bi se reklo birokratskim jezikom, da se bavim ljudskim pravima ženskog roda, ali me jedan događaj ponukao na to ovog ljeta. Preciznije, petog avgusta je predsjednica vlade Bangladeša Sheikh Hasina konačno otišla s vrha politike jedne od najnapučenijih zemalja sa stotinu sedamdeset miliona duša. Bangladeš bije glas da je i jedna od najsiromašnijih, iako to nije, u što sam se uvjerio i sam prije nekoliko godina. Ona svoj tekstil izvozi čak u Kinu. Sticajem okolnosti njihov sam jedini, iako nezvanični predstavnik u Bosni i Hercegovini. Počasni sam im generalni konzul, ali od počasti imam jedino pravo na diplomatske tablice na mom starom Volvu. Tada sam otkrio koliko se o Bangladešu malo zna u svijetu, posebno o postanku te države i političkom nasljeđu oca njene nezavisnosti Mujbura Rahmana, koje je nakon očevog ubistva prije preko pola vijeka preuzela kćer Sheikh Hasina. A ona se ovih dana nalazi na nepoznatoj adresi u Nju Delhiju, trudeći se da dobije politički azil u Velikoj Britaniji.
Posebna kategorija
Sheikh Hasina me i ranije, a pogotovo sada, podsjećala na sličnu sudbinu žena koje su bile na čelu azijskih zemalja u prošlom i početkom ovog vijeka. Nekima od njih, poput Indire Gandhi ili Sirimavo Bandaranaike se davala velika pažnja u svijetu i odavala posebna počast u pokretu nesvrstavanja. Pisma Indiri od njenog oca iz zatvora Jawaharlala Nehrua, zajedno s Josipom Brozom Titom, jednim od osnivača pokreta, bila su i u školskoj lektiri, bar u školama Bosne i Hercegovine.
Takvih žena na čelu vlasti na azijskom istoku i jugu bilo je znatno više nego u ostalim dijelovima svijeta, pa se mogao steći utisak da je i položaj žena u Aziji povoljniji u odnosu na muški rod. Da pomenem samo još neke, kao što je Corason Akino na Filipinima, u prošlom vijeku, ili Pakistanka Benazir Bhutto i predsjednice Južne Koreje i Tajvana u ovom.
Takav dojam su najviše stvarale one žene koje su bile na čelu vlada, a pripadale su posebnoj kategoriji kćeri i supruga velikana azijskih zemalja koji su vodili borbu za nezavisnost svojih naroda ili upravljali državom kao neprikosnoveni lideri. Neki od njih su umirali prirodnom smrću, kao Nehru, ali ih je više koji su padali ili bili umoreni kao žrtve političkih ili sektaških sukoba i vojnih pučeva. Bilo je desetak takvih liderki. Mark Thompson sa Hong Kong univerziteta, koji se njima više bavio, kaže: “Od trinaest nacionalnih ženskih lidera u savremenoj Aziji, samo jedna nema direktnu vezu sa istaknutom političkom dinastijom - predsjednica Tajvana Tsai Ing-wen”. Manje obzirni prema tim ženama kažu da su dolazile na vlast “preko mrtvih tijela svojih očeva i supruga”. A većina njih su ipak, ni krive ni dužne, upadale u zamku okolnosti koje su nastajale poslije smrti njihovih najbližih.
Politički pokreti, stranke i generali lakše su zadržavali vlast i pridobijali mase koristeći se oreolom, karizmom i popularnošću oborenih ili ubijenih vođa, pa su njihove udovice ili kćeri proglašavali šefovima vlada ili država. Neke su prihvatale takvu ulogu, ne miješajući se puno u vlast. Neke su to činile iz osvete, iako je i ta osobina bliskija muškarcima. Nekima se, opet, veoma dopalo da vladaju. A vlast je opasna boljka, što bi rekao prvi predsjednik vlade socijalističke Bosne i Hercegovine i ratni hroničar Rodoljub Čolaković. Takve bi poželjele da imitiraju nasljedne vladarice monarhističkih dinastija. Zato nije čudo što su i ovih desetak žena na vrhu azijskih vlada nazivali “ženskim dinastijama” kojima je, evo, došao kraj. Ali nikad se ne zna, mogu se sutra pojaviti nove.
Žene bez političkog nasljeđa rijetko se penju do vrha vlasti i na drugim kontinentima. Izuzev stare Evrope, u kojoj su se za takvu poziciju u prošlom i na početku ovog vijeka same izborile, naprimjer, Margaret Thatcher i Angela Merkel. Nova italijanska premijerka Giorgia Meloni, a zamalo da Marine le Pen ne postade predsjednica Francuske, pokazuju kako se i u Evropi mogu imitirati azijske ženske dinastije. Žene, uostalom, teško probiju plafon visoke politike u cijelom svijetu. Prema statistici i predviđanjima Ujedinjenih nacija, u jesen 2021. samo trinaest od 193 zemlje imalo je žene za premijerke. Ili samo deset posto. Čak i uz povećanje tog broja ovih nekoliko godina, tek za 130 godina bi se postigao paritet u muškom i ženskom nacionalnom vođstvu.
U Aziji, iz koje su potekle drevne civilizacije, stanje je, posebno kad se uzme omjer u broju stanovnika, teže nego u Africi. Japan, iako nominalno pripada zapadnom svijetu i jedna je od najrazvijenijih država, nikad nije imao ženu na čelu vlade. Od 47 guvernera samo su dvije žene. U Donjem domu samo je 11 žena, pa nije čudo što one ne mogu da se izbore za zakon o rodnoj kvoti u parlamentu. U Kini nikad nije bilo žene među sedam članova Stalnog komiteta KP-a, a nema je ni u današnjem proširenom komitetu od 23 člana. U Bangladešu, od 350 delegata, 50 su žene, ali samo jedna je u vladi koju je donedavno vodila Sheikh Hasina. I u Pakistanu samo je jedna ministrica, a u japanskoj vladi ipak ih je četvrtina. Patrijarhat vlada i u armijama ne samo Azije nego cijelog svijeta. Nikad žena nije vodila rat ili izvršila vojni udar. Nauka nije utvrdila da je ljudskim rodom ikada vladao matrijarhat.
Vraćajući se Azijatkinjama koje su posebne prilike dovele na čelo vlada, odabrao sam one o kojima se najviše govorilo izvan granica njihovih zemalja pa i kontinenta. Prva je Indira Gandhi. Još kao djevojčica sjedila bi uz skute bolesnog Mahatme Gandhija, oca nezavisnosti Indije, ali nije od njega dobila prezime, nego od supruga, pripadnika zaratustrovske zajednice Parsa. Kćerka je prvog predsjednika indijske vlade Jawaharlala Nehrua, ali nije ga neposredno naslijedila, nego je poslije smrti drugog premijera Šastrija izabrana za predsjednicu vladajuće Kongresne stranke i vlade, 1967. godine. Od tada, pa do 1984, kad su je u 67. godini ustrijelili njeni tjelohranitelji, Indira Gandhi je prošla uspone i padove, dokazujući da Indija nije uzalud smatrana najvećom demokratijom na svijetu.
Tri mandata je Indira Gandhi bila premijerka, a stradala je na sredini četvrtog. Slijedila je političku ideologiju svog oca, sekularnu socijaldemokratiju, sa primjesama klasičnog socijalizma. Zato je bila stalno na udaru desnice, oličene u nacionalističkoj Janata stranci, čiji nasljednici i danas vladaju Indijom. Indira je pobjeđivala na izborima, pa gubila, bila izbačena iz vlastite stranke, čak hapšena, pa opet pobjeđivala. Zavodila je vanredno stanje i nepopularne mjere poput kontrole rađanja putem sterilizacije. To je činila kako bi usporila porast stanovništva. Moja generacija je učila u školi da je tada Indija imala 300 miliona stanovnika, a danas ih ima milijardu i 300 miliona.
Indira Gandhi je još za života pokušala da njeni sinovi nastave porodičnu dinastiju. Ali su joj oba završila tragično, jedan u avionskoj nesreći, drugi od atentatora. Imao sam sreću da je upoznam bolje, kao TV reporter. Poslije intervjua sam je zamolio da sa snimateljem Rankom Stanišićem pratimo jedan njen radni dan. Tako smo snimali njen redovan susret i razgovor s grupom iz naroda, u bašti u kojoj će stradati od separatista Sika koji su se uvukli među njene čuvare. A tada sam vidio i detalje nezamislive za šefa vlade bilo koje zemlje, ali zamislive za kulturu drevne Indije. Izlazeći izjutra iz prizemne, skromne kuće, čekao je starac s turbanom koji bi joj uručio pupoljak crvene ruže, a ona bi, prije nego što uđe u automobil, obrisala cipele od prašine.
Sljedeća je Sirimavo Bandanaraike koja je 1960. postala prva žena predsjednica vlade u svijetu. Ne mogu joj posvetiti toliko pažnje kao Indiri, jer je nisam nikad sreo. A pamtim je sa zajedničkog fotosa učesnika prvog samita nesvrstanih zemalja u Beogradu, 1961, kada je, zajedno sa Indirom Gandhi, imala najslikovitiju nacionalnu nošnju. A mogao sam je, ustvari, i sresti da mi se ostvarila namjera da odem s ekipom TV Sarajeva na Cejlon, koji je kasnije upravo Sirimavo preimenovala u Šri Lanku. Tamo sam želio da se nađem sa Čedomilom Veljačićem, najboljim poznavaocem indijske filozofije bar u Jugoslaviji, koji se tamo bio zaredio u budističkog monaha. Propale su nam i avionske karte, pošto se naš vrsni TV reditelj Ismet Mehić razbolio u Bombaju.
I Sirimavo je uspostavila pravu porodičnu dinastiju, ali manje tragičnu nego indijsku. Njena dugo vladajuća familija pala je u klopku drukčijih podjela i sukoba nego onih s kojima se suočavala Indira Gandhi. Na izvjestan način sličnih našim balkanskim sukobima. Sirimavo je, nakon ubistva svog muža, nastavila njegovu pristranost i forsiranje sinhalijske budističke većine na račun manjinske etničke zajednice hinduističkih Tamila. Pokušao je čak da nametne svoj sinhalijski kao državni jezik. Takva isključivost i zapostavljanje političkih i kulturnih prava Tamila doveli su do građanskog rata na Cejlonu koji je trajao četvrt vijeka, sve do 2009. godine. Sirimavo je, kao i cijela njena porodica, bila zastranila i politički. Bila je zavela gotovo socijalistički sistem i uspostavila bliske veze sa Sovjetskim savezom i Kinom.
Sirimavo je takođe uspjela da svoju djecu dovede na čelo vladajuće stranke. Pokušaj sa sinom je propao, ali nije sa kćerkom koja je bila predsjednica vlade, ali nije uspjela da zaustavi etnički i vjerski rat na ostrvu. Kćerka Chandrika, koja je imala samo 14 kad su joj ubili oca, napustila je politiku i još je živa, a majka joj Sirimavo je umrla 2000. u 84. godini burnog života.
Treća, Benazir Bhutto nije imala sreću da živi duže od svoje 63. godine. Bila je prva žena muslimanka na čelu jedne vlade. A možda ne bi to postala da nije naslijedila političko ime i slavu svog oca Zulfikara Alija, predsjednika i premijera Pakistana. Njega su 1979. svrgnuli i ubili generali. Gotovo sve vrijeme, dok 1988. nije pobijedila na slobodnim izborima i postala premijerka, Benazir je provela u političkom zatočeništvu. Kasnije će opet provesti nekoliko godina u političkom izgnanstvu koje će se završiti tragično. Dok se vozila na specijalnom vozilu svoje stranke ulicama Karačija, usred kampanje za treći mandat 2007. godine, ubili su je islamistički ekstremisti. U sve političke bitke ulazila je hrabro, pa i u tu posljednju.
Ako je Indira Gandhi bila popularna u nesvrstanoj Jugoslaviji, Benazir Bhutto je u nezavisnoj Bosni i Hercegovini postala još popularnija. Ona je, usred zime 1994, neposredno nakon masakra na Markalama, zajedno s predsjednicom turske vlade Tansu Ciller, sletjela u Sarajevo. I Tansu je zbog toga stekla popularnost još za vrijeme agresije. Pošto sam tada bio u Ankari, iz prve ruke sam saznao da se ona do posljednjeg trena nadala da će Benazir odustati od puta u Sarajevo. Ali nije imala kud kad Pakistanka nije htjela ni da čuje o odgađanju iz sigurnosnih razloga. Ni tada se Benazir nije plašila, kao što neće ni kad se izložila mecima na ulicama Karačija. Ne znam da li je ijedna zemlja muslimanske većine pružala toliko nesebičnu podršku i pomoć Bosni za vrijeme agresije. U Lahoreu sam u jesen 1992. slušao kako u velikoj džamiji za vrijeme namaza spominju Bosnu i mole Boga da spasi njene muslimane.
Još je nešto korisno pomenuti kad se radi o ulozi vjere, a često i sprege s politikom, u Pakistanu. Ali i u cijeloj Aziji religije su imale često ukaljane prste u otporu usponu žena na vlast i uopšte za njihova osnovna prava. Mala je u tom smislu razlika između katoličanstva, što se pokazalo na Filipinima, ili budizma i hinduizma u Šri Lanki, ili islama koji je na svojim počecima imao i žene ratne heroine, ali je jedna takva, eto, stradala od muslimanske ruke početkom 21. vijeka. Benazir je takođe imala jednu prethodnicu, slavnu u Pakistanu i svijetu islama. Bila je to Fatima Jinnah, čiji je brat Muammed Ali Jinnah, osnivač Pakistana. Fatimu nije zanimala politika koliko je pomagala bratu mobilizacijom žena u borbi za nezavisnost od kolonijalne Britanije. Za to je i danas Pakistanke zovu Madere-millat, majka nacije. I još jedna sličnost sa Benazir. Obje su glavu prekrivale laganom maramom, ovlaš, ne skrivajući kosu, kao ukras svake žene, dok danas, pod uticajem radikalnih pokreta pobožne muslimanke ne smiju da promole ni dlaku tog ukrasa.
Otežavajuća okolnost
Na kraju, Sheikh Hasina, koja je u 77. godini uspjela da izbjegne sudbinu Indire Ghandi ili Benazir Bhutto, neće se dugo pamtiti izvan njenog Bangladeša. Biće optužena, a proces je već pokrenula vojna vlast u Daki, za mnogo šta što je Bangladeš doživio za preko 20 godina njene vladavine. Neće joj puno pomoći, nego joj može biti i otežavajuća okolnost što je kćer “oca nezavisnosti Bangladeša” Mujibura Rahmana, čiji lik ničim nije okaljan. Njen jeste, izgleda, najviše korupcijom, iako na nju nisu bile imune ni druge žene koje su se uspele do vrha vlasti u Aziji. Hasini nije bilo lako održavati mir i red u delti Gangesa i Brahmaputre, koji svake godine odnosu ljetinu u poplavama koje su nedavno, istovremeno s političkim neredima, pogodile Bangladeš. Zemlju su, kao i ostale većinski muslimanske po Aziji, takođe poplavile razne islamističke radikalne grupacije, koje nisu prezale od brutalnog terora ne samo protiv umjerene i sekularne vlasti. Za vrijeme moje jedine posjete Bangladešu, uredniku jednog sekularnog portala koji je kritikovao takve grupacije su, dok se na motoru vozio ulicama Dake, takvi mačetom odsjekli glavu.
Nije bilo lako ni ovim pomenutim, ni još desetak žena na čelu azijskih vlada. Dok su one vodile vlade ili države, padale ili ubijane, “muške” stranke i vojne garniture su se prikrivale iza njih i njihovog porodičnog imena i nasljeđa, a u svojim rukama držale izvršnu vlast. One jesu nazivane azijskim “ženskim dinastijama”, ali nisu mogle značajno doprinijeti smanjenju diskriminacije ženskih masa od patrijarhalnog muškog roda.
Za utjehu je, a možda i nešto više u budućnosti, koga su generali Bangladeša pozvali da, nakon odlaska Sheikh Hasine, vodi prelaznu vladu. To je Muhammad Yunus, koji je dobio Nobelovu nagradu za mir zato što je provodio kampanju da banke daju kredite za razvoj poljoprivrede ženama, jer će ih one bolje ulagati i redovnije vraćati nego muškarci.
