Nema više traganja po plažama i kafićima, udvaranja lokalnim curama, derneka... - Gdje je Wi-Fi, tu su djeca!

Četvrtak popodne. Lomim se između teksta za Poglede i zapisa za Dane. Kojemu se privoljeti carstvu? Sâm sam sebi čardak ni na nebu ni na zemlji. Stiže poruka spasa: U pola sedam roditeljski, nemoj zaboraviti kao prošli put. Gasim word, uzimam patike i put za uši. Pola sata kasnije sam u kabinetu informatike. Razrednik melje o prosjeku iz prošlog polugodišta i najavljuje ekskurziju u maju. To je, veli, ujedno i glavna tema sastanka.

Dug je put

U igri su dvije rute. Prva se proteže preko Novog Sada i Beograda do Oplenca i Kragujevca, a druga preko Trebinja do Višegrada i Sutjeske. Razrednik nije zadovoljan ponudama. Druga je ruta, kaže, predugačka, a ni prva nije neka pjesma. Predlaže da se karakter prve promijeni i da se nadležnoj agenciji uputi molba da se Beograd, Oplenac i Kragujevac zamijene Fruškom gorom i Suboticom.

Rasprava je otvorena. Jedne zanima da li može da se plati na rate, druge interesuje koliko će ekskurzija trajati, a treći se brinu da li će djeca biti sigurna. Dug je put, svake godine se javlja sve manje nastavnika da prati učenike, alkohol je na svakom koraku, kockarnice su jedna do druge... Ko će paziti na toliku djecu? Njih je gotovo trideset, a razrednik je samo jedan! To je raspuštena banda kojoj niko više ne može ukraj stati!

Nije to, odgovori razrednik, više tako. Istina i bog, nekada je bila muka Isusova pohvatati gdje je ko: jedni po sobama, drugi u djuti fri šopovima, treći na plažama, četvrti mamuraju, peti u kafićima, šesti traže gdje je giros, sedmi kartaju na terasi, osmi se udvaraju lokalnim curama, deveti povraćaju zato što su pojeli sedam palačinki natopljenih pokvarenim eurokremom, deseti zaneseno čekaju izlazak sunca na molu…

Bilo je to, nastavlja priču razredni starješina, nemoguća misija osamdeset i šesti dio. Juri ih ujutru, juri ih u podne, juri ih noću! Nikako ih sabrati na jednom mjestu! Sada je drugačije sve. Ovi sad samo gledaju gdje je Wi-Fi! Njima su samo dvije stvari bitne: da u autobusu imaju mrežu i da u sobama imaju mrežu! Razrednicima nikada lakše nije bilo: gdje je Wi-Fi, tu su djeca! Tamo gdje ih ostavimo, tamo ćemo ih i naći.

Greota u najavi! Ekskurzija je iščekivanje, a ne buljenje u ekran mobilnog telefona. To je, prije svega, iščekivanje polaska. Groznica počinje i dva dana ranije. Sve se tri puta mjeri. Toliko gaća, toliko majica, toliko bermuda. Dva duksa. Ako zaladi. Čarapa nikada dosta, jer valja tabanati cijeli dan, a u tim se uslovima noge brzo uščuju. Pasoš dati razredniku prije nego što krenemo. Sendviči i sokovi su u prednjem dijelu ruksaka, a sitni novac za grickalice u džepiću sa strane. Ko nosi gitaru, u poseban dio stavlja dva seta novih žica i pet-šest trzalica.

Drugo iščekivanje odnosi se na - tunele. Što duži tunel, to je radost veća. Svjetlo odjednom nestane, a mrak je izvrsna kamuflaža za odvažne. Neko nategne iz flaše, a neko se zaleti na sjedište preko puta da cmače i da bude cmakan. Šofer zna da je tunel đačka radost, pa diže nogu sa gasa da bi produžio magiju. Svjetlo se nazire u daljini i počinje odbrojavanje kao za Novu godinu. Razrednik je već na nogama i čeka svjetlo kako bi provjerio da li su svi udovi na svome mjestu. Jesu. Iščekivanja mogu da se nastave.

Naredno pripada hotelu. Na kojem smo spratu? Da li su na istom spratu i curice? Imamo li televizor u sobi? Jesu li otključani oni kanali? Ima li soba balkon? I može li se preko balkona do druge sobe? Jesmo li sami na spratu ili je s nama i neki stariji bračni par iz Ugljevika? Ako smo sami, ko će prvi stražariti kod stepenica kad krene dernek na hodniku? I u kojoj je sobi nastavnica hemije? I ko će joj prvi pokucati na vrata iza ponoći? Ja, vala, neću, imam dva bugera i jednu mršavu tricu. Ne pada mi na pamet, neka kuca Snježa, ona ima sve petice.

Lista iščekivanja se nastavlja pred vratima restorana. Neće valjda za doručak servirati margarin i džem? Hoće. Zgroženi učenici prevrću siću i računaju da li imaju dovoljno za parče pice u obližnjoj pekari ili će morati razbiti prvu dvadeseticu, a onda može i hamburger u kiosku pored kojeg su prošli sinoć kada su s parkinga krenuli prema hotelu. Na ekskurzijama, poznato je to, sve ima drugačiji miris i ukus, čak i ono što je hiljadu puta naručeno i stamanjeno.

Ko preživi glad, čeka ga grad. Ili plaža. Valja krenuti nepoznatim ulicama ili pronaći dobar komad plaže. U gradu se razgledaju zgrade, izlozi i beskućnici, na moru dvodijelni kupaći kostimi, prodavci sladoleda i ledenih sokova i izraubovane žute pedaline. Srednjoškolci po pijesku ganjaju loptu nagovarajući djevojke da se i one prihvate odbojke, osnovna škola po haustorima traga za kafićem u kojem mogu igrati pikado ili bilijar.

Damar koji traje danima

U svim tim napetostima krije se i ona najveća: hoće li biti ili neće? Makar poljubac ako već ništa drugo ne biva. Svaki scenario je napisan u glavi desetak dana prije polaska. Moglo bi to biti kod bova dok se ostali sunčaju i dremuckaju; moglo bi biti i u mraku lokalnog diska; može i pred zoru, na molu, taman koji minut prije svitanja; ili preko balkona dok drugar razlaže prve akorde, a drugarice kopaju po dnu torbe tražeći šminku koju su tu sakrile od roditelja; a možda i na prvom stajanju prilikom povratka kada sve lađe, brodice, jahte, tankeri i kruzeri već potonule?

Sve je na tim putovanjima pretvoreno u jedan damar koji traje danima. To je podrhtavanje koje traje satima, treperenje koje se prenosi iz sobe na ulicu i sa ulice na morski dok, drhtavica koja udara u glavu žešće nego prvi gutljaji metakse ili vinjaka. Ekskurzija je stalna napetost, očekivanje novog, potraga za nepoznatim. To je i Branko Ćopić i Mato Lovrak i Tone Seliškar i Ivan Kušan i Mark Twain i Karl May. Avantura koja traje jedan udah. Događaj dostojan djetinjstva. Pustolovina koju ne može da uhvati nijedan Wi-Fi.