Nekad se živjelo od plaće, društvo je u BiH bilo posvećeno čovjeku... - Nema više lijepih prvomajskih praznika
”Moja prva sjećanja na Prvi maj sežu još iz prvog razreda osnovne škole, davne 1947. i to na Vrelu Bosne u Sarajevu. Tada nije bilo da se sjedne u tramvaj pa na Ilidžu za dvadesetak minuta. Znam da nas je majka odvela na željezničku stanicu i onda smo išli vozom na Ilidžu, a potom su nas neki kamioni prevozili na Vrelo Bosne, gdje je bilo narodno veselje uz veliki broj kulturno-umjetničkih društava. Čak se sjećam i teksta pjesme koju je izvodio, mislim hor Proletera, pod nazivom “Radničko kolo”. Ona glasi: Zvonki se ore zvuci, tambura zvuči, zovu nas hej, hej. Drugarice, ruku daj, u kolo nastupaj. Radničko je kolo to, skokni veselo”, priča nam svoja sjećanja na Međunarodni praznik rada Ibrahim Čomić, sekretar UO SABNOR-a Kantona Sarajevo.
Kaže da su nekadašnji prvomajski praznici bili posebni uz igru, pjesmu, iće i piće, gdje su svi bili veseli i razdragani.
Pobjeda nad fašizmom
- Na Vrelu Bosne je bila podjela hrane, janjci su se okretali, a u sjećanju mi je ostalo da je tada bilo dosta mladog luka. Kompletno Sarajevo je maltene išlo na Vrelo Bosne i radovalo se tom velikom datumu koji, istina, tada nije imao isključivo tu formu, jer je još bilo svježe sjećanje na Dan pobjede nad fašizmom i NOR, uz prisustvo brojnih uniformisanih lica (vojnika, oficira) koja su sve to opsluživala, kaže Čomić, koji je ujedno i autor monografije koja je izučavala radnički kulturno-umjetnički život, tačnije radnički amaterizam.
- Obradio sam 1905. i 2005. i u tome se vidi da je nekoliko pleh muzika postojalo u Sarajevu, a najstarija je bila RKUD Proleter, zatim vatrogasna i vojna. S obzirom na to da sam u drugom razredu osnovne škole napustio Sarajevo i otišao u Zagreb, moja iskustva iz tog grada su da su ujutro povodom 1. maja, a već sam počeo svirati i u limenoj glazbi, bile tzv. budnice. Išli bismo ulicama Zagreba i svirali, narod bi izlazio na ulice, balkone, prozore, a pretpostavljam da je tako bilo i u Sarajevu, kaže Čomić.
Dodaje da se praznik rada nekad i sad teško može porediti.
- Različit je društveni poredak. Ono društvo je zaista bilo posvećeno čovjeku, izgrađivalo je jednog novog čovjeka, stvarala se radnička klasa, sindikat radnika, a sve za ono zašto su se borile generacije koje su stvorile mogućnost da taj dan bude Međunarodni praznik rada. Čini mi se da sindikat postoji samo radi sebe i onih koji žive od tih sindikalnih para. Radnička klasa ne postoji, razbijena je, pa i sami radnici su tome nesvjesno doprinijeli glasanjem za prodaju imovine, a najvećim dijelom su od svojih dohodaka izdvajali za stvaranje novih fabrika. Danas se ni sa jednog aspekta ne može upoređivati 1. maj, obilježavamo ga zato što je zakon odredio da bude državni praznik. Znam da nije bilo uzvišenja iznad Sarajeva na kojem nije gorjela vatra uoči tog praznika, jer bi išla omladina, izviđači i to palili, obilježavali i građanima davali do znanja da je to jedan veličanstven praznik, napominje Čomić.
Sličnog mišljenja je i Obrad Belenzada, predsjednik Konfederacije sindikata Republike Srpske i prijeratni sindikalac, koji kaže da se “današnje vrijeme ne može porediti sa onim od prije 50 godina ni po kojim parametrima, pa ni po organizaciji 1. maja”. Nekada je, dodaje on, odnos prema radnicima bio drastično drugačiji.
- Obavezna je bila harmonika, pjevali smo sevdalinke od kojih je najpoznatija bila “Što je lijepo vrelo Mošćanice”, bez koje nijedan uranak nije mogao proći, okretali smo janje na ražnju i svi uživali, a znalo nas je biti i po 50. I tad smo imali manje, ali nam je bilo slađe, kažu nam naši sugrađani i dodaju da se ta lijepa tradicija sada ne praktikuje kao nekada.
Rijetko sad, kažu, neko ide na uranke po izletištima, već se porodice većinom okupe na vikendicama. Pričaju nam da se svakog 1. maja moralo ustajati veoma rano da bi se pronašlo neko lijepo mjesto u prirodi ili pored rijeke, na meraji kako su voljeli reći, a i posebno zbog ražnja. Dok se janje ne ispeče, žene bi pripremile uštipke, pogaču, pitu ili nešto drugo za doručak. Oni hrabriji bi se nekad znali i okupati u rijeci. Muški bi noć prije 1. maja pripremili drva za logorsku vatru koju bi zapalili rano ujutro, oko koje bi se svi okupili, a nezaobilazno je bilo i porodično fotografisanje uz janje čim bude pečeno.
Mnogi naši sagovornici ističu da se zbog današnjeg prebrzog tempa života omladina ne zna družiti i uživati onako kako su to oni praktikovali. Napominju da svi trče za obavezama, poslom, nemaju vremena jedni za druge, a čak ni za najbliže.
Kupovina u Trstu
Znala su se tada organizovati i lijepa sindikalna prvomajska putovanja, ali i porodični šoping-izleti, gdje je najpopularnija destinacija bio Trst. Na reverima su ljudi nosili crveni karanfil kao simbol prolivene krvi radnika boraca. Stariji stanovnici Konjica pričaju nam da je i za njih nekada taj praznik bio poseban. Kažu da su kamionom znali ići na odredište gdje su bile postavljene klupe, a potom bi uživali u druženju s porodicom. Najčešće je to bilo na Boračkom jezeru. Dječica su se igrala, ali kupanja nije bilo zbog ledene vode. Navode da je najljepša od svega bila jutarnja budnica, a sjećaju se da je na kamionu bio trubački orkestar koji je u pet sati ujutro svirao partizanske pjesme i budio cijeli grad. Kažu da je kompletan Konjic tad bio pun razdraganosti, a danas toga više nema.
Prvog maja 1970. na stranicama Oslobođenja stajalo je “Povodom Međunarodnog praznika rada, čija proslava pada u vrijeme 25-godišnjice pobjede nad fašizmom i potpunog oslobođenja zemlje, čestitamo svim radnim ljudima Jugoslavije velike majske praznike i dostignuća u izgradnji i razvoju samoupravne socijalističke zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti. Radničkoj klasi i svim radnim ljudima grada i sela želimo nove uspjehe u našoj borbi za bolji, sadržajniji i srećniji život”.
Tih sedamdesetih godina Sarajevo je imalo izuzetnu priliku da slavi mladost i rad. Prvi maj nije mogao proći ni bez štafete mladosti koja je te 1970. dočekala prvo majsko jutro u izviđačkom logoru na Ilidži uz pjesmu mladih i žubor rijeke Željeznice čime je počelo prvomajsko slavlje. Tada su prvi izletnici bili učenici drugog razreda gimnazije “Braća Ribar”, a na terasi tadašnjeg Kristal bara družili su se istaknuti društveno-politički radnici (Miodrag Bogićević, Osman Hašimbegović, Marženko Materić, Mehmed Šišić i drugi). Na staroj ilidžanskoj cesti bila je nepregledna kolona automobila, jer su mnogi krenuli do jadranskih plaža. Ipak, bilo je i izletnika koji su voljeli uživati uz tok Miljacke, a neki i uz kamenu Koziju ćupriju i praznovati u zelenom pejzažu kraj žubora vode. Gužve je znalo biti i na Trebeviću (mnogi su voljeli uživati uz uspinjaču), od Ravna do Brusa u šumarcima. Slavilo se i na Jahorini, Crepoljskom, Bukoviku, u Pionirskoj dolini, na okolnim izletištima, jednostavno, Sarajevo je tada uronilo u nekakav svečarski fluid (citati iz Oslobođenja).
Prvog maja 1974. u organizaciji Gradske konferencije Saveza sindikata veliki broj članova sarajevskih radnih kolektiva krenuo je na Tjentište da bi na tom istorijskom mjestu proslavio Praznik rada. U organizaciji preduzeća Unioninvest organizovan je bio i prvomajski izlet za radnike u Tučepe, Slano i Bašku Vodu. Brojni građani su pomoću svojih radnih organizacija, planinarskih društava, fakulteta i škola ispunili planinarske domove na Jahorini, Palama, Crepoljskom, Bukoviku, Treskavici, Bjelašnici i Romaniji.
Tri osmice
Posljednji veliki prvomajski protest predstavnika Sindikata metalaca FBiH i radnika metalske industrije održan je prošle godine u Sarajevu, na kojem su izrazili nezadovoljstvo radom vlasti, ali i Udruženja poslodavaca FBiH. Okupljeni radnici tada su poručili da su njihovi zahtjevi ujedno i zahtjevi svih industrijskih sindikata u Savezu samostalnih sindikata BiH uz parolu: “Naša tolerancija će se vašoj bahatosti suprotstaviti velikim radničkim buntom!”. Istog dana u Sarajevu marširali su nezadovoljni rudari.
Prošle godine, na Međunarodni praznik rada, Sindikat trgovine i uslužnih djelatnosti je organizirao protestni marš pod sloganom “I grob i rob! Šta nam još spremate?” Saopćili su da “oni nemaju šta slaviti, jer imamo državu koja samo što nam nije dušu uzela”.
- Oni su ti kojih nema za Prvi maj da govore o onome što ih boli. Naša je obaveza da govorimo šta ih boli, a ne traže puno. Samo plaću od koje mogu preživjeti, da budu slobodni na ovaj dan, poručili su iz Sindikata.
Inače, Međunarodni praznik rada slavi se u znak sjećanja na 1. 5. 1886. kada je na stotine američkih radnika izašlo na ulice i tražilo “tri osmice” (osmočasovni radni dan, osam sati zabave i osam sati sna). Chicago je bio centar radničkog bunta, a nekoliko godina kasnije, na Prvom kongresu Druge internacionale, odlučeno je da 1. maj bude praznik radnika u cijelom svijetu.
