Naš dug Georgeu Sorosu: Sjećanje na njegova dobročinstava u BiH tokom agresije
U Rimu 2017./EPA
Ovih dana pročitali smo u medijima da je filantrop i bogati čovjek George Soros (Džordž Soroš) pristupio pospremanju svojih životnih postignuća. Po onom što se iz ovih vijesti može vidjeti i pretpostaviti, kao da je ovaj imućni čovjek prionuo da svome životu da rezime. Podvlačeći crtu ispod onoga što od dunjaluka ima, mediji javljaju da je ostavio dvadeset i pet milijardi dolara na upravljanje svome sinu Alexu (Alexanderu) Sorosu. Također, mediji su javili da taj njegov sin upravlja i Fondacijom Otvoreno društvo, sve to voljom svoga oca Georgea.
Otvoreno društvo BiH
Kad sam sve ovo pročitao, sjetio sam se Georgea Sorosa i njegovih dobročinstava u Bosni i Hercegovini tokom jugoslavenske agresije (1992-1996). Neka ove stranice o tom čovjeku budu moje svjedočenje, iako ja nisam najpozvaniji da govorim o svim vrijednim projektima koje je Soros finansirao, kao i raznim i uvijek dobrobitnim vrstama pomoći koje je zadugo pružao obrazovnim, kulturnim i medijskim institucijama u Bosni i Hercegovini.
Za Fond Otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, za samu ideju o njegovom utemeljivanju kod nas, saznao sam u kasnu jesen 1992. godine. U izbjeglički podrum u Ulici Jovana Kršića, gdje sam se bio skrasio sa svojom ženom Ajšom i djecom, navratio je profesor Fikret Karčić (1955-2022) i rekao mi da me je pozdravio Zdravko Grebo (1947-2019) i da želi da i ja budem među članovima odbora ovoga fonda za Bosnu i Hercegovinu. Moj prijatelj Fikret Karčić rekao mi je da Grebin prijedlog trebam prihvatiti.
Projekti, programi, događaji. Nakon nekoliko mjeseci pripreme u jezivim uvjetima opkoljenog Sarajeva, Fond Otvoreno društvo Bosne i Hercegovine krenuo je sa radom 1993. godine. Dakako, sve njegove aktivnosti vodio je Zdravko Grebo, reklo bi se da je sam on profilirao i sastav utemeljiteljskog odbora po starim dobrim običajima Socijalističkog saveza: Muslimani, Srbi i Hrvati, te jedan ili dva člana koji nisu obuhvaćeni tim trima nacijama. Pritom je Grebo, vješto i uz osmijeh, odabirao one za koje je znao da barem nisu protiv Bosne i Hercegovine. Ovaj Fond ustrajno je, usred pakla uobručenog Sarajeva, pomagao i finansirao kulturne, umjetničke, medijske, obrazovne i naučne projekte u Bosni i Hercegovini. Iako je finansiranje svih tih projekata, uzmu li se u obzir okolnosti ratnoga vihora, bilo samo po sebi humanitarne naravi, ovaj Fond finansirao je i prave humanitarne projekte, recimo snabdijevanje Sarajeva pitkom vodom. Nije mi poznato da li je o djelovanju Fonda Otvoreno društvo u BiH objavljena cjelovita monografija, ali dobro je podsjetiti da opsežna knjiga Bore Kontića “Grebo: kratka biografija” (izd. Buybook, Sarajevo, Zagreb, 2022) donosi mnoge korisne podatke o djelovanju ove fondacije.
Široko je bilo područje živog i intenzivnog djelovanja Fonda Otvoreno društvo BiH u godinama 1993-1996., ali i kasnije. Finansiranje kulturnih, umjetničkih, naučnih programa do same podrške objavljivanju knjiga, svakovrsne pomoći medijima, fakultetima, školama, potom pomoći u autorskim honorarima, kupovanju papira, električnih baterija, kompjutera, solarnih lampi, lijekova za bolnice itd. Sjećam se da je tada dopremljen i veliki broj fotokopirnih aparata, posve novih i u tom polju ‘posljednja riječ tehnike’, sve to podijeljeno je fakultetima, između ostalih i Fakultetu islamskih nauka.
Zahvaljujući ‘diplomatskim sposobnostima’ rahmetli Zdravka Grebe, George Soros je prihvatio njegove nagovore da preko ove fondacije pomaže asistente, nastavnike i profesore honorarima za određene eseje. Ti su honorari, naprosto, ublažavali ili sprječavali puko skapavanje te populacije. Kako to obično biva u sredinama koje obilježava ‘naš mentalitet’, u Sarajevu se u nekim krugovima počelo govoriti o tome ‘šta to hoće Fond Otvoreno društvo’ od tih eseja, kuda će ići ti eseji, itd. Iz centrale Fonda Otvoreno društvo iz New Yorka odgovorili su da jedino što oni žele jeste da novčano pomognu nastavničku i profesorsku populaciju na dostojanstven način, to jest da se ti eseji na/pišu i da se za njih dobije honorar, jerbo bi se – u protivnom - moglo pomisliti da su pare koje se dobiju onako i bez napisanih eseja – sadaka! A cijenjeni donator je htio da sačuva dostojanstvo onih koje pomaže.
Tada, u Sarajevu 1993. i 1994. godine, glavnome gradu koji je već počeo gubiti nadu da će mu iko priteći upomoć, mnogo toga pomogao je Fond Otvoreno društvo. Sjećam se posjete Goergea Sorosa Sarajevu iz 1993. godine, išao je u neke institucije, gledao je ruševine, birao je ispod granata, otišao je kod mnogih ljudi i primio mnoge ljude. Slušao je mnoge sabesjednike i tek ponešto pitao. Na jednom sastanku sa nekoliko ljekara iz Univerzitetskog i kliničkog centra, prof. dr Ismet Cerić (1935-2017) tražio je od Georgea Sorosa da za bolničke potrebe donira, nabavi i dopremi ‘neke otopine’. U prvi mah Sorosu nije bilo jasno šta su to te ‘otopine’, a prof. Cerić mu je to lijepo objasnio. Potom je prof. Cerić tražio i dopremu lijekova ‘te i te vrste’, objasnio je da su neki vojnici UNPROFOR-a i u Sarajevu nastavili sa svojim seksualnim aktivnostima, te da su se javile pacijentice ili pacijenti sa dijagnozama tim i tim, a ta bolest se liječi ‘tim i tim lijekovima’, itd. I onda je krenuo razgovor o tome da nijedan rat nije samo rat, već je rat mnogo toga što ide uz njega iz drugih ratova.
George Soros je u zatvorenom Sarajevu te 1993. godine pričao kako je gorka ironija sadržana zapravo u samom pitanju da li se uopće može suvislo, u takvom jednom ‘zapečaćenom gradu’, pričati o otvorenom društvu i pritom ostati normalan?! Zar je moguće da savremena civilizacija, čija su ‘praktična vjerovanja’ sadržana u tome da ljudi slobodno putuju, misle, pišu, djeluju, vjeruju, ne vjeruju, komuniciraju i saobraćaju, dakle, zar je u takvoj savremenoj civilizaciji uopće moguće zatvoreno Sarajevo, opkoljen grad pod stalnim granatiranjem i snajperskom vatrom?!
Vrijeme je prolazilo, ovaj koji ispisuje ove stranice angažirao se u Fondu Otvoreno društvo koliko je mogao, naročito onda kada bi tu stiglo mlijeko u prahu čemu se posebno radovao. Zdravko Grebo zakazivao je sastanke Fonda i pritom tolerirao ‘akademska kašnjenja’ do sat vremena, jer svako je morao, po sebi i za sebe, rješavati okrutni rebus sadržan u pitanju ‘kako probrati siguran put ispod granata?’
Tih mjeseci i godina Fond Otvoreno društvo pojavio se kao organizator i sponzor velikom broju kulturnih, obrazovnih, naučnih i umjetničkih projekata, programa i događaja. Na zajedljive tvrdnje iz ‘našeg mentaliteta’ da Fond Otvoreno društvo pomaže ‘simuliranje normalnog života’ u umirućem Sarajevu i BiH, Zdravko Grebo bi svoje saradnike savjetovao da osabure i da rade. Govorio je da je Fond pomogao mnogima koji su prijavili svoje projekte, bez ikakve diskriminacije, i uz tu pomoć svi su mogli makar malo prevazići ono ubogo usko stanje: ‘ovako nam je kako je, drukčije ne može biti’.
Studenti, stipendije, znanje. Ovaj koji piše ove stranice uskoro je izabran i postavljen za ministra obrazovanja, nauke, kulture, sporta, religija i omladine u Republici Bosni i Hercegovini (istovremeno i u Federaciji Bosne i Hercegovine), bilo je to s proljeća 1994. godine, nakon tzv. Vašingtonskog sporazuma koji je, u bitnome, donio prestanak rata između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine. Govoreći po istini, glavni značaj Vašingtonskog sporazuma jamčio je da režim Franje Tuđmana iz Republike Hrvatske više neće moći vojno i agresivno djelovati protiv Bosne i Hercegovine. Ali, ta tema je za one koji su u to bolje upućeni.
Već u mjesecu maju 1994. godine, sekretar Ministarstva obrazovanja i nauke, prof. dr Srebren Dizdar, održao mi je jedan kurs i uputio me u važne sektore rada Ministarstva, bili su već uveliko pripremljeni udžbenici za osnovne i srednje škole, potom nastavni planovi i programi za osnovne i srednje škole u nekoliko tomova, i tako dalje. Posebno su bile velike i nabrekle fascikle o stipendiranju studenata iz Bosne i Hercegovine, mahom izbjeglica i prognanika ‘s koca i konopca’, koji su se nalazili, zapravo ‘plutali’, na ogromnom prostranstvu od istočne Evrope do Turske, te potom od srednje Evrope do zapadnih obala Sjeverne Amerike. Dakako, mnogi studenti su se sami snašli za stipendije od različitih fondacija, karitativnih zaklada, rodbine, ali mnogi nisu.
U vezi sa stipendiranjem studenata, Ministarstvo obrazovanja i nauke bilo je pritisnuto različitim zahtjevima. Jedni su optirali za to da se studenti nagovore da ‘brate mili, brane rodnu grudu’ i da se ‘kao patriote’ lijepo vrate u Bosnu i Hercegovinu! Drugi su smatrali da Ministarstvo obrazovanja i nauke treba izdavati zvanične i službene potvrde i preporuke da ti studenti dobiju stipendije i da nastave svoje školovanje uglavnom na velikim zapadnim univerzitetima. A poslije – šta im dragi Bog da.
Profesor Srebren Dizdar je, kao i ja, dobro znao da je veliki izvor dobrih stipendija u Sorosevoj Fondaciji Otvoreno društvo. S tim u vezi, i tokom 1993. godine to je bio ‘bunar iz kojeg se uvijek mogla piti svježa voda’, sami studenti mogli su računati na tu fondaciju. Mudri Zdravko Grebo sugerirao je i Dizdaru i meni da se o ovome iznova zatraži ‘političko mišljenje i stav’ sa najvišeg vrha, kako bi on mogao pisati centrali Fonda Otvoreno društvo u New York, a i sam profesor Srebren Dizdar ispred Ministarstva, e da se intenzivira dodjela stipendija bosanskohercegovačkim studentima izbjeglicama.
U konsultacijama sa predsjednikom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem (1925-2003) dobili smo vrlo jasnu i nedvojbenu saglasnost da Ministarstvo obrazovanja i nauke službeno pomogne svakom studentu i studentici (koji su već u statusu izbjeglica), i koji od nas zatraže preporuke za školovanje ili stipendiranje. Doista, glavni teret i u ovom sektoru rada Ministarstva podnio je prof. dr Srebren Dizdar, sve to u uvjetima koji bi se mogli usporediti s onim pećinskim. Struje uglavnom nije bilo, par satelitskih telefona kojima su se mogli slati faksovi i potvrde radili su sa prekidima, studentskih zahtjeva bilo je na hiljade, velika većina studenata obratila se područnim uredima Fonda Otvoreno društvo u evropskim gradovima. Te kancelarije su, sa svoje strane, od studenata tražile službenu podršku države, a ‘podrška države’ zavisila je od toga ima li struje, makar one iz agregata ili od UNPROFOR-a koji je bio lociran kod Skenderije.
Ipak, pomoglo se mnogima, zapravo svima koji su pomoć zatražili i čiji je faks ili telefonski poziv mogao doprijeti do opkoljenog Sarajeva ili do neke od tadašnjih ambasada Bosne i Hercegovine. Vjerujem da će se nekada o ovome pisati više i na temelju dokumenata ako ih vrijeme već nije iscrvotočilo. Procjene govore da je Sorosev Fond Otvoreno društvo sa svojim podružnicama diljem Evrope i zapadne hemisfere dodijelio na hiljade stipendija bosanskohercegovačkim studentima. Da li su brojke od deset ili petnaest hiljada stipendija pretjerane, ili se, pak, radi i o većim ciframa, to treba istražiti, ali je posve sigurno da je najveći broj stipendija dao Fond Otvoreno društvo. Ta jedna studentska stipendija je onome koji ju je dobio značila sigurnost i postupno prevazilaženje izbjegličkog statusa. Štaviše, mnogi studenti su ušparali poneku paru i slali je svojim roditeljima i rodbini, također izbjeglicama diljem Evrope i svijeta.
Kongres bosanskohercegovačkih studenata u Grazu 1995. Vrijeme je prolazilo, do 1995. godine mnogo toga strašnog i ružnog preturilo se preko glave. U međuvremenu odštampani su i objavljeni udžbenici za osnovne i srednje škole, u velikom broju šlepera dopremljeni su iz Ljubljane u one dijelove BiH dokle se moglo doprijeti. Pripremu, štampanje i objavljivanje tih udžbenika pomogli su mnogi, od MBC televizije do države Kuvajt, od iranskog ajatullaha Džennetija do Fonda(cije) Otvoreno društvo Georgea Sorosa.
Do ideje da negdje u Evropi održimo kongres bosanskohercegovačkih studenata došli smo Srebren Dizdar i ja. Sjedili smo u Ministarstvu, gladni i promrzli, i nagađali o tome šta bismo mogli vrijedno domisliti. Ta stvar zvana kongres došla je nekako spontano, jer mnogo studenata zahvaljivalo se Ministarstvu na ‘moralnoj podršci’ koju smo im pružili, a oni su tu ‘moralnu podršku’ ostvarivali po Evropi i Zapadu kroz stipendije. Profesor Dizdar je sačinio draft sazivanja i održavanja kongresa studenata, otišli smo po političku saglasnost kod predsjednika Vlade R/F Bosne i Hercegovine, Harisa Silajdžića, kao i kod predsjednika Alije Izetbegovića. Obje visoke instance rekle su nam ‘može’, ali pod uvjetom da se ‘od države ne traže nikakve pare, jer ona tih para nema’.
U tom periodu u opkoljenom Sarajevu ambasador Republike Austrije bio je Franz Bogen (iza Bogena doći će ambasador Valentin Inzko). Naravno, vrlo brzo smo se Dizdar i ja sastali sa ambasadorom Bogenom, i on je zdušno podržao da se kongres bosanskohercegovačkih studenata održi u Beču, ali je, naravno, rekao da mora kontaktirati ‘svoju vladu’. Za dan ili dva došao je i rekao da ‘njegova vlada zdušno podržava ideju održavanja kongresa bosanskohercegovačkih studenata’, i savjetuje da to bude u Grazu, jer im je ‘sa bezbjednosne strane gledano’, u Grazu lakše sve to obaviti, a i jeftinije je. Ambasador Bogen je još kazao da će Vlada Republike Austrije platiti sve troškove smještaja i ishrane učesnika kongresa u trajanju od dva dana. Savjetovao nam je da se ograničimo na dvjesta i pedeset studenata i studentica, ‘on iz svoga vlastitog iskustva zna da je teško moderirati skupovima od trista i više ljudi’.
Kad smo i mi, ali i Zdravko Grebo, javili Georgeu Sorosu za ovaj kongres, odmah je prihvatio da dođe, štaviše, zapovjedio je podružnicama Fonda Otvoreno društvo da se studentima koji budu ‘kao delegati’ putovali u Graz trebaju dati putni troškovi i koja dodatna para za hranu, čaj i kahvu.
Da ne duljim, i da izbjegnem patetiku: Neću sada o tome kako je bilo grozno, po ne znam koji put, proći kroz tunel, pa prelaziti Igman, pa se ‘čistiti i odblaćivati’ u Tarčinu i Pazariću! Najvažnije što ovdje treba reći jeste da je ovaj naš čudni kongres održan u drugoj sedmici septembra 1995. godine u Grazu, mnogi od nas održali su govore pune obodrenja.
Govorio je i gospodin George Soros, u svojoj besjedi spomenuo je znanje i nauku najmanje dvadeset puta, savjetovao je studenticama i studentima da marljivo uče, da u životu budu čestiti, jer, naime, oni će svojim znanjem, marljivošću i čestitošću najviše pomoći svojoj zemlji, domovini i državi Bosni i Hercegovini. Također, zamolio je sve prisutne, posebno studente i nas iz Ministarstva, da se svi oni studenti koji trebaju stipendiju, ili koji trebaju stipendiju za postdiplomske studije, jave u najbližu podružnicu Fonda Otvoreno društvo. Zamolio je studente da razmijene svoje adrese, da međuse kontaktiraju, da se zarad dobrobiti svoje zemlje otvore jedni prema drugima, da se povezuju i da u bliskoj budućnosti, kad već postanu poslovni ljudi, pomognu svojoj zemlji. Poručio im je da, kako god smatra da društvo treba biti otvoreno, on, jednako tako, smatra da je i vrijeme otvoreno, budućnost je pred čovjekom otvorena, treba naći načina kako da tu budućnost dobrobitno upotrijebimo.
Sjećam se kao da je bilo danas, u pauzi tog našeg kongresa George Soros je odvrnuo ustranu Zdravka Grebu, Srebrena Dizdara i mene, pitao je šta on još treba da pomogne u Bosni i Hercegovini na onim poljima na kojima djeluje njegova fondacija. ‘Ne oklijevajte, slobodno mi to recite i ja ću osobno nadzirati da li vam je naša potpora na vrijeme stigla’ - rekao je prijatnim glasom. Zdravko Grebo rekao mu je da ćemo, po povratku u Sarajevo, vidjeti koje su ‘novonastale potrebe’, pa ćemo mu sve javiti uobičajenom korespondencijom.
Više izvora i strana
George Soros nam je stavio do znanja da mu je drago da su objavljeni udžbenici, on osobno smatra da je taj projekat važan. Spomenuo sam mu da imamo par udžbenika na kojima piše da je njihovo objavljivanje omogućeno podrškom Fonda Otvoreno društvo i donacijom iranskog ajatullaha Džennetija, on se nasmijao i rekao da mu je drago da znamo aplicirati na donacije ‘iz više izvora i sa više strana’.
Potom smo se svi družili sa studentima, George Soros je posebno pohvalio one studente koji su bili tako snalažljivi da su čak došli do njegovog osobnog telefonskog broja i zvali ga za stipendiju. ‘Ja cijenim upornost i marljivost! I ja sam u životu uporan i marljiv’ - rekao je.
Post Scriptum 1: Kad sam se iz Graza vratio u Sarajevo, nakon nekoliko dana došao mi je u Ministarstvo jedan diplomata iz iranske ambasade. Bio je prijatan, govorio je lijepo arapski, pitao me je da li ja smatram da je nama George Soros prijatelj? Rekao sam mu da je taj filantrop dao za Bosnu i Hercegovinu, u obrazovne, naučne i humanitarne svrhe, približno četrdeset miliona dolara. Iranski diplomata samo je odmahnuo glavom, lijepo smo se pozdravili, otišao je za svojim poslom.
Post Scriptum 2: Sami bosanskohercegovački studenti odabirali su ‘svoje delegate’ za ovaj kongres u Grazu. Iz Ministarstva nije bilo nikakvih diktata ko može biti, ili ne biti, ‘delegat na kongresu’. Iako su izbjegličku sudbinu dijelili i mnogi studenti hrvatske i srpske nacionalnosti iz Bosne i Hercegovine, na ovom kongresu većinom su bili Bošnjaci, tek pet ili sedam Hrvata, tri ili četiri Srbina.
Post Scriptum 3: Iako sam tada u Grazu od Georgea Sorosa dobio njegovu podsjetnicu i telefonski broj na koji se on javlja, sa njim se više nisam susretao. A kad bih danas imao priliku da ga sretnem, zamolio bih ga da donira jedan milion američkih dolara za stipendije studentima Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, i također, po jedan milion za studente katoličke i pravoslavne teologije u Bosni i Hercegovini. ‘Vraćaj se bunaru iz koga si pio pitku vodu’ - kaže se u jednoj varijanti jedne arapske poslovice.
