Moje janje ništa ne radi kao drugi
Na majici piše: Hoćemo maštu na vlasti
Jako volim T-shirt i skupljam ih. Najljepši i daleko najdraži je onaj kojeg je za SFF nacrtala Agnès b. Na njemu piše “Sarajevo mon amour”. Tim riječima je na TV završeno i ovogodišnje predstavljanje SFF-a. Kad mojoj duši treba utjeha i podrška, obučem taj T-shirt. Njegova autorica kaže: “Ja sam stilistica, dizajnerica. Pravim odjeću i obuću za žene, muškarce i djecu. Ali mogu se stilizirati mjesta, prostori, zgrade, toliko drugih stvari. To znači pronaći stil i kako se osobno izraziti.”
Bez prevara i trikova
Francuskinja Agnès Troublé je poznatija kao vlasnica zaštitnog znaka agnès b. Htjela sam napisati modne marke, ali Agnès b. ne voli modu. Voli odjeću, a ne modu. Kaže da nema ništa s modom, ne ide na defile, a na njenim “defiliraju osobnosti, a ne roboti”. Kaže da mnogo više voli čitati knjige, ići u kino i provoditi vrijeme sa umjetnicima. Nikada ne ide u shopping. “Ne znam šta drugi rade i ne bavim se luksuzom. Mi nismo basic, a mislim da je luksuz potpuno anakroničan, u odnosu na život ljudī u svijetu koji nemaju vodu i nemaju šta jesti.”
Agnès b. ima 2.000 zaposlenih i 300 dućana u svijetu. Naročito je popularna u Aziji. Samo u Japanu ima 140 dućana. Citiram ovu industrijalku: “Ne bavimo se množenjem, vrlo smo racionalni, uzimamo dobre tkanine, platimo proizvođaču što treba, i ne množimo sa šest, sekstipliciramo, ili sa sedam, ne septipliciramo. Formiramo cijene bez prevara i trikova. Neću da to bude previše skupo, ali hoću da bude dobre kvalitete. Tako je kod nas.”
O patriotizmu, o kojem u obliku nacionalističke nakaze svi govore, i kojeg Agnès b. eksplicitno ne spominje, prenosim njene riječi: “Borim se proizvoditi u Francuskoj. Imam najviše zaposlenih u tekstilnoj industriji u zemlji. Treba biti etičan. Ne tražim prvenstveno profit.”
Ono zbog čega pišem ovaj tekst je njena slika svijeta: “Kad bi bogati ljudi podijelili što imaju i plaćali poreze, sve bi bilo mnogo bolje.”
Rođena je u Versaillesu. Kao djevojčica je išla na tamošnji konzervatorij. Bila je uronjena u umjetnost i potpuno predana crtanju: crtala je devet sati tjedno na školi Beaux Arts u rodnom kraju. U familiji se uvijek slušala muzika i družilo sa muzičarima. Poznaje melodije iz Mozartovih opera napamet, jer je otac jako volio i operu. “Muzika ublažava, smiruje dušu.”
Na Konzervatoriju u Versaillesu je pohađala i časove klasičnog baleta. Najradije je izbivala, jer kuća nije živjela u slozi. Majka je za stolom sputavala djecu riječima: “Ćutite, to što imate reći je potpuno beznačajno.” Zato je provodila sate crtajući u školi: “Tamo sam se najbolje osjećala”, a njen nastavnik francuskog je volio njene sastave. Od kad se zadjevojčila u kuću je svako veče, prije nego bi otišao svojoj, zalazio stric. “Volio ju je više nego treba.” Poslije je 2013, mnogo prije pokreta #meToo, o seksualnom zlostavljanju i incestu, snimila film “Zovem se Hmmm…”. Prikazan je na Venecijanskom festivalu. Može se vidjeti na njenom sajtu.
Sanjala je postati muzejska kustosica i išla je na večernje časove u Ecole du Louvre. Ali udala se sa 17 godina za kućnog prijatelja Christiana Bourgeoisa, koji ju je zaprosio kad joj je bilo 12 godina. Otuda slovo b u nazivu njenog zaštitnog znaka. U 19-oj je dobila blizance. Razišli su se kad je dječacima bilo godinu i pol. U Parisu je sama izlazila na kraj, bez pomoći familije: “Osam godina su me prisiljavali da se sama snalazim. Prodala sam zaručnički prsten. Izdavala sam čekove bez pokrića, vraćala sam boce u dućan radi povrata novca kojim sam kupovala za jesti. Muka, ali i motor: Vjerujem da ljudi koji nikada nisu okusili oskudicu ne razumiju šta je život.”
Na početku se oblačila na buvljoj pijaci. Kad uopće nije imala novca, nalazila je odjeću bez marki, imena i oznaka. I na nekoj večeri – nije bila obučena kao ostali – srela je glavnu i odgovornu urednicu modnog časopisa Elle, kojoj je njen look djelovao zanimljiv. Naručila joj je crteže na temu ‘djevojke na raspustu’. Agnès je odmah angažirana kao modna urednica. Radila je u Elle dvije godine, čak je i pozirala sa svojim blizancima na foto stranicama sa rubljem. Poslije ju je angažirala firma Dorothée Bis. Kad je otišla, da bi ju nadomjestili, zaposlili su tri osobe: stilisticu, jednu za kupovinu i attachéa za medije.
Nema formalno obrazovanje. U vrijeme francuskih studentskih demonstracija 1968. bila je sa drugima na ulici, sa blizancima u rukama. “Pred kućom su se igrali policajaca i studenata. Stanovali smo u stanu u kojem smo imali tri stolice, stol i krevete, to je bilo sve.” Francuska 1968. ostavila je biljeg kojem se svakodnevno vraća. “’68. smo slušali radio Europe 1, da znamo kuda treba ići.” Na zidovima je pisalo “Budite realni, tražite nemoguće”, kao reakcija na dosadno i monotono tehnokratsko “Budite realni, nemojte tražiti nemoguće”. I danas su njena uvjerenja šezdesetosmaška: “Treba podijeliti. Naročito bogati trebaju podijeliti. I plaćati poreze.” Udarna ideja koja je toliko razlikuje od ostalih: odbija reklamirati svoje proizvode. To je nauk slogana iz ‘68: “Reklama je glupa, reklama vas zaglupljuje.”
Poslije je srela Philippea Michela, “jednog od najbriljantnijih umova francuskog oglašavanja”, s kojim je dobila kćerku Arianne, danas sineasticu i umjetnicu. Michel je bio fasciniran - jer se Agnès užasavala reklame.
Nakon tog susreta upoznala je poduzetnika Jean-René de Fleurieua, i s njim ima kćerke Aurore i Iris. S njim je otvorila prvi dućan. O partnerima i djeci, koja su se uvijek dobro slagala, kaže: “To je to, nema ništa strašno.”
Nakon što ju je majka uvjerila da je besmisleno sve što kaže, Agnès b. je ‘progovorila’ u tridesetim. Otvorila je 1976. prvi dućan, na broju 3 Rue du Jour. “U tom prostoru je sve bilo puno masti, jer je tu prethodno bila mesnica na veliko. Čistili smo mast dva tjedna. Originalne pločice smo ostavili, a na kuke za meso sam kačila suknje koje sam na početku bojala u mom kupatilu.” “Tamo je bila ljuljačka i ptice i puno biljaka. Kćerka Arianne je imala tri godine, i stavljala je cipelice da plivaju u kanalu pred dućanom. Ljuljačka je bila za djecu iz kraja. 35 šarenih bengalskih ptica nisu bile u kavezima, nego su slobodno letjele: to je bilo posebno mjesto. Stanovali smo u velikom, starom stanu u Rue du Bac i pekarica nas je zvala ‘familija Divlji Zapad’. Nosila sam kaubojske suknje i čizme, bebu sa trakom oko glave. Već tada smo bili rock’n’roll.”
Povjesničar Olivier Faron o Agnès b. bilježi: “Za nju je odjeća politika, tj. način življenja, i kako zamišlja svijet. U dućanu u Rue du Jour postojao je izvjestan način komuniciranja, univerzuma: rock’n’roll, film, Godard, kineska kulturna revolucija, odzvanjao je Bob Marley i njegova ‘Get Up, Stand Up’ – kao preteča današnjih concept store. Ptići su kriještali tražeći hranu, a njihovi roditelji su sakupljali niti od tkanina da bi im napravili gnijezda…”
Počela je crtati Maove kineske jakne, prsluke od flisa sa puno dugmadi, radničku odjeću, unisex kombinezone, široke ugodne komade: to je bila velika novost za zaposlene gospođe. “Za mene je odjeća sredstvo, a ne cilj. Sredstvo da se osjećam dobro, da budem ja, ne treba biti nešto previše definirano da se osjećam kao vješalica, da neko nosi nekog kreatora. I radim puno na mehanici odjeće. Jer se u odjeći mora moći micati, dići ruke, zagrliti nekoga. Odjevni predmet se mora prilagoditi životu, a ne obratno.”
Ono što je sanjala postati kustosica realizirala je kao autodidakta: otvorila je svoju prvu galeriju 1983. “Počela sam pružati i omogućavati drugima vidjeti, i bila sam oduševljena, jer je to za mene bila velika privilegija.” Pamti kako je njena majka govorila: “Moje janje ništa ne radi kao drugi.”
Nevjerojatan put, budući da naročito voli muzičare i filmske umjetnike: redatelj David Lynch nosi samo njenu odjeću. Nekada davno je u dućanu agès b. u Los Angelesu počeo kupovati njene komade i poslije naručio deset košulja Planeta, koju dizajnerica naziva ‘najljepšom košuljom na svijetu’, što i piše sa unutarnje strane, a napravljena je od pamučnog italijanskog satena. Povodom trećeg nastavka njegove serije Twin Peaks nacrtala je dva T-shirts. U filmu “Mulholland Drive” svi glumci su nosili njenu odjeću.
A kako obući muzičara?
”Treba poznavati njegovu osobnost. Ne treba se nametati. Treba biti na raspolaganju i prijemčiv.” Travolta je u filmu “Pulp Fiction” (1994) nosio njenu jaknu, i poslije deset godina javio: “Toliko sam je nosio, izlizala mi se, napravite mi, molim vas, gospođo, još jednu.” “Jakna je bila od crnog lana i imala kožnu kragnu, i bila je iznošena, poderana na laktovima, toliko ju je volio i nosio, pa sam napravila drugu”.
Oblači i Patti Smith. Nekom prigodom je bila u Veneciji i vidjela poster na kojem je pisalo da je to veče na Trgu Svetog Marka njen koncert. Otišla je do pozornice. Tamo je bila stolica. U džepu je, kao i uvijek, imala kamenčiće, stavila je papir, napisala poruku i ostavila broj telefona. Na papir je stavila kamenčić u obliku srca. Patti ju je nazvala, pozvala na ručak i tako su se upoznale. Poznavala je njen maleni dućan u New Yorku, gdje su zalazili umjetnici, kao slikar Jean-Michel Basquiat, i Warhol, to je bilo mjesto susreta. Rockerici je u Veneciji poklonila jednu od svojih kožnih jakni. Njen omiljeni muzičar je bio David Bowie, koji je do smrti bio njen klijent. Njene stranke su Iggy Pop, Jane Birkin, Madonna, Quentin Tarantino (u “Pulp Fiction” je i Uma Thurman nosila njenu odjeću), Harvey Keitel…
Dugo je oblačila predsjednika Françoisa Hollandea. Danas je njena klijentica aktualna predsjednica vlade Elisabeth Borne. Američki street umjetnik JonOne kaže: “Agnès simbolizira Francusku. Vrlo rijetko se može sresti neko tako radoznao i nimalo snob, kao Agnès. Nema nikakve predrasude i sa jednakom strašću razgovara sa velikanima ovog svijeta, kao i sa beskućnikom.”
Za njen doprinos kinematografiji i promociji talenata dizajnericu je Gilles Jacob, predsjednik Kanskog festivala, 2012. imenovao zapovjednicom umjetnosti i književnosti. Ordenom viteza umjetnosti i književnosti odlikovana je 2016. u Versaillesu, okružena prijateljima. Rockerica Patti Smith je napravila nezaboravan zajednički selfie.
Oduvijek se angažira za ideje. Danas brod Tara, “kojeg podržava”, putuje morima u misiji spašavanja oceana.
”Kad sam bila mala, tata mi je uvijek govorio: ‘Onog dana kad Tito umre, nastaće panika.’ Bilo mi je osam godina.” Nije to zaboravila. “Ta teritorijalna podjela je značila kraj zajedničkog života.”
Pomoć opsjednutom Sarajevu
Zbog rata i opsade Sarajeva je bila revoltirana. Na Trgu Concorde je jedina digla ruku u znak protesta kad je Mitterrand primio Miloševića. “Za mene je to bio totalni košmar. Niko nije htio znati šta se dešava, realnost grada pod opsadom, izgladnjivanog, gdje su ljudi pili vodu iz rijeke. Nisam to mogla podnijeti. Reagirala sam kao majka. Znala sam da ne treba tamo ići, nego da je korisnije djelovati iz Parisa. Nacrtala sam srce na papiru, izrezala ga makazama, i odatle takav oblik, ‘malo nervozan’. Ukrasila sam jakne tim srcima i prodavala ih po 40 franaka. Prikupljeni novac smo sa paketima slali preko udruge Première urgence, koju je utemeljio jedan od mojih prodavača.” “U paketima je bila isključivo hrana. Srbi su uzimali 30%. Jednog dana sam pakete izložila u mojoj galeriji, da ljudi vide šta je stizalo u Bosnu: konzerva goveđeg mesa, dvije svijeće… To je bilo patetično. Niko nije mogao sebi doći. Nije se moglo poslati ništa drugo, ni odjeća, ni lijekovi.”
Vedre i optimistične naravi, kaže: “Prestanite se žaliti. Sve je OK. Pomislite na Palestinu i Ukrajinu.” Odmah na početku rata u Ukrajini nacrtala je srce za Ukrajince, plavo nebo i ispod žuto, za ukrajinsko žito. Prodaje se u njenim dućanima i zarada ide za Ukrajinu, kao što je uradila za Sarajevo.
Agnès b. je 1941. godište. Ima petero djece, 16-oro unučadi i četvoro praunučadi. I biće “penzija à la carte. Mogla sam prestati raditi prije 20 godina. I dosađivala bih se, to je sigurno.”
Vjeruje u dušu, u duh, i kaže da je tako srela Isusa, kojeg jako voli. “Duša nam omogućava osjećati i razmišljati, biti plemeniti, i ono drugo. Vladati time – je duša. To smo mi, ljudi. Na svijetu nema mnogo ljudi koji pomažu drugima. Ja sam odlučila pomagati.” “Odgojena sam u kršćanskoj vjeri. Kristova poruka ‘Ljudi, volite se’ moj je životni princip. Katolkinja sam i ljevičarka i ne razumijem da se drugi može osuđivati, i protiviti se istospolnim brakovima i istospolnom roditeljstvu.”
Godišnje proizvede četiri kolekcije. Ne odmara se dovoljno, jer voli život. Na pitanje šta joj nedostaje da bude sretna, odgovara: “Ništa, zaista. Ali da Zemlja bude u boljem stanju, Zemlja, i more, ljudi, da ljudi dijele ono što imaju, to mi nedostaje, to bi bila moja sreća, da novac bude mnogo bolje raspodijeljen.”
Napisala je knjigu “Vjerujem u dušu”.
