Živjeti s normaliziranim nasiljem

Mostar je, to svatko živ zna, vizualno predivan grad koji fascinira svakog prolaznika ili turistu. On je uz to grad čiji će vas ulični humor lako zavesti, ali je i još bitnije grad koji je skrojen po mjeri čovjeka i njegovog ugodnog svakodnevnog života. Jednostavan za pješačenje, dovoljno velik i urbaniziran da si svjestan kako živiš u gradu, a opet dovoljno malen da se možeš osjećati u njemu kao u nekom idiličnom malom mjestu, sve te prometne gužve za koje Mostarci misle da su gužve, smiješne su prema vožnji automobilom po Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu, uglavnom se živi vanka na otvorenom, divlje prirode uz Neretvu i po obližnjim brdima ima koliko god hoćeš, za sat vremena si na planini ili na moru, za dva sata u Sarajevu ili u Splitu. I na kraju, ne manje bitno. Taj prostor na kojem se Mostar nalazi je još dovoljno prostran, neizgrađen i nenaseljen. Drugim riječima, u svim okolnostima, osim u ovima u kojima nas nacionalističke politike teroriziraju, Mostar bi bio idealan grad za život.

On to nije isključivo zbog toga što je legalizirano nasilje postalo način života u njemu, u posljednjih trideset i pet godina, a to je postalo jer je nekad imalo pokroviteljstvo, a danas ima operativnu zaštitu politike. To nasilje se samo formalno u posljednje vrijeme temelji na navodnom navijačkom suparništvu, ali suštinski proizlazi iz ideologije krvi i tla i nacionalističke mržnje prema drugome. To konkretno znači da je zločinačka ideja koja je vrlo brzo pretočena u praksu, o tome da određeni dio grada ili čitav grad mora pripadati samo jednoj naciji, a koja nikad prije nije zaživjela u Mostaru, sada živi već desetljećima, i to isključivo na temelju nasilja u ratu i nasilja koje se transgeneracijski prenijelo na sljedbenike ratnih zločinaca i nasilnika koji slijepo slijede ideju krvi i tla.

U njihovom svijetu na teritoriju kojeg su oni zapasali ne samo da ne smije egzistirati nijedna druga nacija nego ni pripadnici vlastite nacije koji se s njihovim idejama i nasiljem ne slažu, o čemu se čovjek najbolje može uvjeriti kad čita, npr. komentare i prijetnje koje su mi upućene, samo zato što govorim slobodno što mislim i u čemu, između ostalog ništa neistinito nisam rekao. Dodatno, u njihovom svijetu ne smiju postojati ni simboli i baština koju oni mrze, pa zato i imamo stalno devastiranje Partizanskog groblja. Tzv. navijačko nasilje u Mostaru stoga ne predstavlja ništa drugo nego operativni nastavak rata, samo u drugačijim okolnostima.

Kad sam neki dan, zgrožen onim što sam vidio, da se netko na najprometnijoj magistrali u zemlji, potpuno bezbrižno usudi izvesti teroristički napad, a realno pokušaj ubojstva iz mržnje, za N1 izjavio da Mostar nije Pariz i da policija sasvim sigurno zna tko su ljudi i iz kojih krugova dolaze napadači i da ih prilično izvjesno već ima evidentirane od prije, pa da je stvar samo političke volje i adekvatnih sudskih kazni da bi se nasilje zaustavilo, na mene se sručila lavina mržnje, prijetnji i uvreda. Danas je, dok ovo pišem, policija objavila da imaju prvog uhićenog osumnjičenog, koji je, baš čudno, poznat i evidentiran odranije.

Jasno je i meni da se riječ fašizam izlizala od upotrebe i gdje treba i gdje ne treba, ali kad imamo ideologiju krvi i tla, konstantno nasilje i prijetnje eliminacijom svakoga tko drukčije govori, to je jednostavno fašizam. Zabijati glavu u pijesak pred tim nasiljem, praviti se da krajnji cilj održavanja atmosfere straha nije u tome da se nikako ne ponište posljedice rata i tvrditi da politika nema ništa s ovim, može biti samo naivno, posljedica eskapističkog whisfull thinkinga ili zlonamjerno zamagljivanje stvarnosti. Poanta je da što god da je od navedenog na stvari, rezultira istim. Životom u nasilju i u atmosferi straha. A građani Mostara to nisu ničim zaslužili.

Da ima imalo svijesti o tome što znači biti gradonačelnik Mostara i da imalo razumije grad koji vodi, njegovu kompleksnost i osjetljivost u kojoj egzistira, Mario Kordić je morao istog časa sam sazvati presicu, isključivo s ovom temom, potom sazvati predsjednicu Vlade Županije, policiju i tužilaštvo, nakon čega bi zajedno napravili akcijski plan za obračun s nasiljem koje se intenzivira, stalno pomiče granice i suštinski onemogućava normalan život u gradu.

To se, očito je, ne događa zbog svega onoga što sam naveo. I jasno je svakome zbog čega. Ali ono što je potpuno nejasno jeste odakle uvjerenje da će se nasilje u nekom času samo od sebe zaustaviti i da nas na kraju neće svih dohvatiti?