Zašto je Kina mirna dok Bliski istok gori?

Ovih dana postavljeno mi je pitanje koje se na prvi pogled čini jednostavno, ali, zapravo, otvara jednu od ključnih geopolitičkih dilema današnjice: zašto Peking, čiji su energetski i trgovački interesi direktno pogođeni ratom protiv Irana, djeluje gotovo nečujno? Američko-izraelska agresija ugrožava trgovinske pravce prema Aziji, dovodi u pitanje stabilnost Hormuškog moreuza i indirektno potkopava kinesku strategiju Puta svile. Na prvi pogled izgleda kao da Kina šuti. Ali samo na prvi pogled. Kina, zapravo, govori ‒ samo ne onako kako smo navikli u zapadnoj politici, gdje se svaka rečenica izgovara glasno i dramatično. Kinezi misle i djeluju drugačije - često tišinom, sporim potezima i dugoročnim planovima. Upravo u toj tišini skriva se njihova strategija. Ne treba zaboraviti da je Iran za Kinu izuzetno važan partner. Ova zemlja daleko je najveći kupac iranske nafte, a bez stabilnog snabdijevanja energijom kineska industrija ne može funkcionirati. Ako ostane bez nafte iz Venecuele, a izgubi i iransku, Kina bi se mogla naći u nezavidnom energetskom položaju. Zabrinutost je porasla poslije američkog napada na ostrvo Harg, koje je vrlo važno za izvoz iranske nafte. Ovo ostrvo ključno je za 90% iranskog izvoza crnog zlata. Harg, međutim, nastavlja raditi normalno, bez prekida, unatoč američkim napadima.

Vidi se da američki ciljevi u ovom ratu nisu samo regionalni. Oni su mnogo širi i dotiču samu srž globalnog rivalstva sa Kinom. Sprečavanjem veza Irana sa Kinom, i da spomenem Rusiju, Washington pokušava presjeći jedan važan geopolitički luk: Iran za Rusiju predstavlja svojevrsni sigurnosni pojas prema južnim granicama, dok je za Kinu ključni energetski partner i karika u lancu azijsko-evropske trgovine. Iran nije samo regionalni igrač. On je strateška raskrsnica. Zato Peking nije ostao po strani iako to na prvi pogled tako izgleda. Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi jasno je rekao da se rat na Bliskom istoku nikada nije trebao dogoditi i poručio da se protivi svakoj prijetnji novom iranskom vrhovnom vođi Mojtabi Hameneiju i da se mora poštivati suverenitet zemlje. Ova izjava možda ne zvuči dramatično, ali njen geopolitički značaj je veliki. Ona, zapravo, znači da je Kina jasno stavila do znanja da Iran neće ostati bez podrške.

Istovremeno, na terenu se odvija druga, mnogo tiša igra. Iran je zatvorio Hormuški moreuz, jednu od najvažnijih pomorskih arterija svijeta, kroz koju prolazi gotovo petina globalne nafte. I to je učinio na način koji mnoge zapadne vojne analitičare ostavlja bez odgovora: jeftinim dronovima i asimetričnim ratovanjem. Dok američki nosači aviona djeluju sa udaljenosti od gotovo hiljadu kilometara i lansiraju rakete Tomahawk, Iran uspijeva blokirati jedan od ključnih prolaza svjetske trgovine. Napadi na zemlje Zaljeva otkrili su još jednu paradoksalnu istinu savremenog ratovanja. Zemlje Zaliva su kupovale američko oružje i potrošile bogzna koliko milijardi dolara na sisteme Patriot, THAAD i druge sofisticirane tehnologije. Međutim, kada su iranske balističke rakete i dronovi počeli padati, epilog je za njih bio poražavajući. Od više od 200 lansiranih balističkih raketa ispaljenih na UAE, oboreno je tek nekoliko. Od gotovo hiljadu dronova uništeno je oko 130. A matematika rata je brutalno jednostavna. Dron koji košta 35 ili 40 hiljada dolara može natjerati protivnika da ispali raketu od 1,5 miliona dolara. Jedan izraelski novinar to je slikovito objasnio: kao da neko svakog dana baca kamenje na vašu kuću koje košta jedan dinar, a vi na svaki kamen trošite četrdeset dinara municije ‒ i opet ne uspijevate zaštititi prozore i unutrašnjost doma. Takav rat nije održiv, u kojem protivnik troši desetine puta manje novca od vas dugoročno ne može završiti pobjedom.

U toj situaciji ponovo se vraćamo pitanju: Šta radi NR Kina? Neće da remeti skoru posjetu predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. Moguće. Ali Kina je možda mnogo prisutnija nego što se javno vidi. Prema pojedinim izraelskim analizama, iranski projektili više ne koriste američki GPS, nego se, navodno, oslanjaju na kineske satelitske navigacione sisteme. Američke baze i infrastruktura u Zalivu navodno su locirani pomoću satelitskih podataka koji dolaze iz kineskih sistema. Ako je to tačno, onda kineska tišina dobija sasvim drugačije značenje. Treba se sjetiti i jednog događaja koji je prošao gotovo nezapaženo. Neposredno prije rata, Rusija, Kina i Iran održali su zajedničke pomorske vježbe upravo u Hormuškom moreuzu. Te vježbe nisu bile samo simbolične, one su značile koordinaciju, tehnološku razmjenu i pripremu za scenarije koje danas gledamo. Pripreme su počele mnogo prije nego što je pala prva bomba.

Dok se rat rasplamsava na Bliskom istoku, NR Kina paralelno vodi jednu sasvim drugačiju globalnu strategiju. Peking je u posljednjih deset godina sistematski smanjivao posjedovanje američkih državnih obveznica ‒ sa nekadašnja 1,3 triliona dolara na oko 682 milijarde. Istovremeno stalno povećava zlatne rezerve. Ali, možda još važnije od toga je kineski prodor u Afriku. Rezultat je impresivan: trgovina između Kine i Afrike dostigla je blizu 350 milijardi dolara. Kina je to učinila bez bombardiranja, bez promjene režima i bez sankcija. Naprosto: gradila je. I tu leži najvažnija razlika između dva modela globalne politike. Napoleon je jednom rekao: “Nikada ne prekidaj neprijatelja dok pravi grešku”. Čini se da je kinesko rukovodstvo tu misao pretvorilo u dugoročnu strategiju. Dok su SAD trošile trilione u ratovima, Kina je gradila puteve, luke, željeznice i digitalne mreže. Zato Kina ponekad djeluje tiho. Ali ta tišina nije slabost. To je strategija.