Zamračenje i mogućnost nade

U nekakav dobar običaj spada činjenica da se nakon ulaska u Novu godinu treba na neki način, kako se može, pozabaviti sumiranjem one koja je prošla, ne bi li se izvukle neke pouke, prihvatile greške i pomirili promašaji. Kako bi se pokušali sagledati u ogledalu vremena, domisliti gdje je naše mjesto, zašto smo stvarno tu i šta možemo učiniti svojim djelovanjem da bi nam možda bilo bolje u vremenu koje dolazi. Mislim da je to nužnost koju bismo trebali njegovati kao opominjuću obavezu samopreispitivanja, da se ne zaboravimo, ne zanesemo u ono što nas odljuđuje i pretvara u robotizirane sterilne kerature. Važnost unutrašnjeg razgovora sa sobom u trenutku u kojem živimo doima se kao nužna mogućnost predaha, koju ne smijemo potisnuti u stranu, već joj se trebamo neprestano vraćati, kako bismo mogli da se nosimo i suočavamo sa onim što nas okružuje. Iz takvih susreta se crpe snaga i istrajnost.

Ma koliko razumljivo bilo vjerovanje da sa kalendarskim pomjeranjima dolaze i neke stvarne promjene, ipak djeluje otužno spoznaja da ljudi samo u taj jedan dan mogu i žele o nečemu sanjati. Jer, eto, taj jedan dan godišnje smo se globalno izborili da mislimo da je dovoljno samo da prođe 31. decembar, da prekoračimo, pa će se desiti promjena i sve će se od sebe riješiti. Pa dobro, dakle, nemamo prava da se žalimo, uspjeli smo se izboriti za jedan dan. Sveli smo se na to da u svako drugo vrijeme odustajemo od te želje, jer se nema kad, suviše smo upregnuti u egzistencijalne drame preživljavanja, ali ćemo frenetično i sa oduševljenjem istresti sve iz sebe u toj jednoj najluđoj noći.

Sutra, kada svane, vraćamo se u ušančene norme ponašanja, sa gorkim otrežnjenjem i teškim mamurlukom, svjesni da nam je prostor sužen i da nas čekaju aždaje brutalne svakodnevice. Dakle, ništa se u nama, osim da smo stariji, ne mijenja činjenicom što je Zemlja još jednom obrnula svoj krug, sve što smo ponijeli u sebi neminovno nas prati i dalje. Pokušali smo to bar na trenutak u dobrim željama zaboraviti, ali jasno je da bijega nema, oslobađanje u svakom smislu zavisi od nas, naše sposobnosti i spremnosti suočavanja. Jer dok se svaki dan ne počnemo sa jednakom željom i vjerom upinjati da se ono što hoćemo promijeniti, našom akcijom, transformiše u neki drugačiji oblik, dotad nam ništa neće pasti sa neba i sve je pusta tričarija i obmana. To je jednako tako i na individualnom i na društvenom planu. Koliko, zapravo, u onome što nas obuzme u novogodišnjem, često tragikomično prenaglašenom, manifestiranju sreće ima potencijala da postane stalni pokretač koji će se kontinuirano održati tokom cijele godine. A ne da se plamen samo na trenutak rasplamsa, da bi pri prvom povjetarcu potpuno zgasnuo. Pa da nastavimo i dalje koračati u tami, bez bilo kakvog uporišta i orijentacije.

Upravo u tome leži, dojma sam, paradoks savremenog novogodišnjeg slavlja, sve nakupljene frustracije eksplodiraju s fanfarama i tako se ogromna količina energije rasprši u kratkotrajno, prividno oslobađanje, da bi se na prvom sljedećem koraku sve pretvorilo u iznevjeravanje i banalnost. To je šarena laža koja nam je data. Stvarno pitanje jeste postoji li dovoljno svijesti da se ta energija ravnomjerno rasporedi i pretoči u stvarni rad što većeg broja ljudi, kako bi se porađale nove moguće društvene i političke paradigme, one koje se mogu suprotstaviti sve razornijim silama destrukcije koje nas potiskuju ka rubu provalije. Zamračenje horizonta kojem svjedočimo svojom zlokobnošću nadvija se sve više, već sada je potrebno braniti svaku česticu ranije stečene slobode. U nasrtaju na sve ono što nam je iz svijeta prije pandemije bilo poznato, nova realnost je pomela sve mehanizme odbrane koji su ranije funkcionisali i predstavljali kakvu-takvu sigurnost. Sada se taj balon od sapunice rastočio, pokazujući da se stvari nikad ne trebaju prepuštati slučaju, te da nema nikakvog garanta da će ono što smo jednom dosegli, zauvijek biti tako. Dakako, nema tu mogućnosti opiranja, jedan svijet, koji smo do sada poznavali, u posljednjoj je fazi svog raspadanja, svjedočimo tome svojim očima. Već se vide konture onoga u što se on pretvara. I sada je na svakome u vlastitoj odgovornosti da se odluči kako će se spram tog što je došlo postaviti. Odnosno, koliko će se moći suprotstaviti onome što poništava lično dostojanstvo i sistem vrijednosti. To jeste i priča o starom i novom, ali to nije nostalgija za prošlim, već priprema za ono što je pred vratima, kako se ne bi dopustila još jedna velika prevara.

Stoga, iako nas protekla godina možda nije naučila ničemu, posebno ne nas na prostoru nekadašnje Jugoslavije, trebamo je zapamtiti kao trenutak preloma, iz kojeg se otvara više mogućnosti, ili ćemo iznova potpuno potonuti u besprizornost etnonacionalističkih fantazmi, ili pak pružanjem otpora pokazati da smo u stanju artikulisati jasan odgovor, i imamo snage beskompromisno reći: No pasaran!