Zamjena teza ili samoobmana

Sjednica Vijeća sigurnosti UN-a održana u petak, 31. oktobra, pokazala je da se najavljena nova politika prema Bosni i Hercegovini zasniva na zamjeni teza.

Prvo, destabilizacija države BiH i unutarnje politike u bliskoj prošlosti tumače se kao posljedica mjera koje je donosio visoki predstavnik za BiH koristeći bonske ovlasti.

Drugo, Dodik, njegova porodica i poslovni krug izjednačeni su s Republikom Srpskom.

Politika međunarodne zajednice prema BiH, ukoliko će se temeljiti na zamjeni ovih teza, ne može promijeniti stanje u BiH. Iluzija je da će otvoriti unutarnji konstruktivni dijalog, ujednačiti odnose među narodima i entitetima, snažno pokrenuti BiH ka euroatlantskim integracijama.

Prvo, odluke visokog predstavnika nisu destabilizirale BiH, naprotiv, one su bile reakcija na destabilizaciju koju je proizvodio Milorad Dodik u ime RS-a, sa svojom partijom SNSD. To je bila isključivo njegova politika, vođena osobnim interesima. Politiku destabilizacije on je pojačavao u mjeri u kojoj ga je podržavala zvanična Moskva i zvanični Beograd. Oni su imali svoj interes: Beograd u održavanju na životu nacionalne ideje o stvaranju velike Srbije pod eufemizmom srpski svet, Moskva je preko Dodika destabilizirala cijelu regiju, čak EU.

Ova destabilizirajuća politika, sa otvorenim secesionizmom, na unutarnjem planu potpuno je blokirala rad državnih institucija, Parlamenta BiH i Vijeće ministara. Dvije glavne državne institucije uopće nisu radile, sjednice su bile blokirane već pri utvrđivanju dnevnog reda, država je stagnirala. Najbolji pokazatelj za to je blokada usvajanja državnog budžeta za tekuću godinu koji su Dodikovi zastupnici ponovo odbili nakon što su mu skinute sankcije. U normalnim okolnostima već je trebao biti donesen nacrt budžeta za narednu godinu. To je oslabilo državne institucije koje se financiraju iz tog budžeta i dovelo u težak socijalni položaj njihove uposlenike.

U vanjskoj politici BiH, ova destabilizacija je zaustavila proces približavanja BiH ka EU i blokirala početak pristupnih pregovora koje je EU otvorila za državu.

U takvoj situaciji djeluje visoki predstavnik sa svojim odlukama i pokušava pokrenuti procese. Sankcionirao je neustavne aktivnosti Dodika koji se zaštitio interesima Republike Srpske. Političke procese pokušao je vratiti u državne institucije, a neustavne odluke i djelovanje prebacio je u nadležnost pravosudnih organa države. Sve njegove reakcije su bile iznuđene i posljedica neustavnih aktivnosti Dodika i RS-a.

Druga zamjena teza je zasnovana na poistovjećivanju Dodika s Republikom Srpskom i srpskim narodom. Dodik jeste postigao ovo poistovjećenje svojim autoritarnim i bahatim upravljanjem entitetom RS. Ponašao se kao apsolutni vladar. Cilj mu nije bio jačanje RS-a, nego učvršćivanje i jačanje vlastite ekonomske i političke moći. To je uspio tako što je uključio cijelu porodicu, uski krug prijatelja i rodbine, te mnoge poslovne partnere. Formirao je moćan oligarhijski krug i odvojio ga od stvarnosti RS-a. Upravljao je svim investicijama RS-a, davao koncesije svojim poslovnim partnerima na državnu imovinu, stavljao pod hipoteku državnu imovinu, odlučivao o privatizaciji javnih firmi itd. Stekao je ogromnu imovinu ne samo u RS-u nego i u inozemstvu (Rusija, Srbija, Slovenija, Hrvatska, Cipar...).

Administracija SAD-a mu je uvela sankcije zbog stečenog bogatstva koje se ne može opravdati legalnim poslovanjem, i zbog rušenja ustavnog poretka BiH koji je garantiran Dejtonskim sporazumom. Sankcije su se odnosile samo na njega, njegovu porodicu i krug poslovnih partnera. To nisu bile sankcije Republici Srpskoj niti srpskom narodu, to se stalno naglašavalo. Dodik je sam ove sankcije tumačio kao sankcije RS-u iako je međunarodna zajednica pravila distancu.

Sada, najednom, i to je vidljivo u istupima ambasadora pojedinih država u Vijeću sigurnosti, Dodik se poistovjećuje s RS-om. Dodik je RS. Njemu se ukidaju sankcije i taj potez se tumači kao ukidanje sankcija RS-u. Time se navodno normalizira stanje u tom entitetu, entitet se dovodi u ravnopravan položaj prema BiH s drugim entitetom. Insistira se na konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda iako je ove ustavne odredbe Dodik sve vrijeme tumačio po svome: ravnopravnost kao pravo na otcjepljenje od države, konstitutivnost kao pravo na konstituciju entiteta za sebe. Niti je ravnopravnost, niti konstitutivnost srpskog naroda vidio unutar BiH. BiH je za njega vještačka tvorevina, formirana Dejtonskim sporazumom, koju treba ugasiti. Dodiku se skidaju sankcija u interesu RS-a i srpskog naroda koje je on potpuno podredio svojim interesima. Međutim, RS i srpski narod nisu ništa dobili. Dobio je samo Dodik. Njemu je sada omogućeno vraćanje u politiku i poslovna djelatnost preko porodičnih firmi. Porijeklo njegovog bogatstva se neće ispitivati nego će se ono povećavati. Njegova politička i ekonomska moć će postati veća. On će i dalje blokirati sve procese približavanja BiH ka EU, on će i dalje blokirati rad državnih institucija preko svojih predstavnika u njima. Pri tome imat će veću i otvoreniju podršku Čovića s kojim je i do sada koordinirao svoju djelatnost. Svoje bogatstvo će povećavati izvan javnosti jer će imati otvorene ruke ugušiti nezavisne medije koji bi mogli o tome pisati. Potpuno će zaokružiti svoj ekonomsko-politički sistem i RS i srpski narod držati kao taoce.

Dok međunarodna zajednica shvati da djeluje prema Dodiku sa zamijenjenim tezama, on će dovršiti svoj posao. U uvjetima povlačenja visokog predstavnika, koji je do sada bio jedina brana tome, mnogo lakše će to ostvariti. Ili se radi o nečemu čiji kraj mi ne možemo sagledati jer ne znamo cjelinu dogovora po kome je Dodik ukinuo svoje secesionističke zakone? Ne znamo što je pogodba i što je obećao. Ako je to njegovo povlačenje iz politike, onda je svaka cijena visoka jer je njega iz politike isključio Sud BiH. Koja je svrha vratiti ga da bi se on sam isključio. Kome je potrebna ova samoobmana?