Zakon ulice u Hrvatskoj
Kad se jednom bude pisala povijest Hrvatske u prvoj polovici 21. stoljeća, protekla dva tjedna se možda neće titulirati kao oni koji su promijenili svijet i društvo, ali svakako neće biti daleko od toga.
Dakle, sve ovo što smo imali priliku vidjeti u proteklih desetak dana, od napada maskiranih falangista na folklorni događaj srpske zajednice u Splitu, preko pokušaja prekidanja izložbe legata Dejana Medakovića u centru Zagreba, također u sklopu Dana srpske kulture, pa pokušaj fizičkog napada na karatiste iz Srbije u Rijeci, uspješno otkazivanje izložbe “Srpkinja” u Vukovaru, povodom godišnjice završetka Prvog svjetskog rata, pa do prosvjeda Torcide i branitelja na Rivi, i na koncu do mimohoda s bakljama u čast ustaškog stradalnika Frane Tente u centru Splita, koji je izgledao kao da smo u Berlinu 1933. godine, dosad je nezabilježena eksplozija uličnog nasilja prema Srbima. Ne računajući naravno ratne devedesete i izbacivanje ljudi iz stanova, te njihove likvidacije. No, ovakav dugotrajan, disperziran i od radikalne desnice i dobrog dijela HDZ-a politički potpomognut niz teških ekscesa se ne pamti.
I bez obzira na to što se sada konkretno jesu Srbi našli na udaru, činjenica je da proces traje od trijumfalnog Thompsonovog koncerta na Hipodromu, da je počeo s napadom na ljevičarske kulturne festivale ovog ljeta, nastavio se s opisanim događajima, a za sljedeću političku metu ima ustavni karakter Hrvatske kao države utemeljene na antifašističkoj borbi i protiv NDH. Ovo posljednje se odvija u Saboru, opet uz solidnu podršku HDZ-a, a rehabilitaciju i afirmaciju ustaštva na puno perfidniji način od uličnih falangista zapravo vode i Matica hrvatska, koja je pokušala spriječiti promjenu imena Ulice Filipa Lukasa, i Katolička crkva, koja se digla braniti Ivana Evanđelista Šarića i HAZU, koji je nedavno organizirao konferenciju o grbu s prvim bijelim poljem.
Tako da Andrej Plenković jeste u pravu kad kaže da u svemu prepoznaje zakon ulice na koji će država najoštrije reagirati, ali definitivno nije u pravu kad sve skupa opet pokušava minorizirati, svesti na histeriju ljevičara i novinara, te se požaliti kako ničega od navedenog ne bi bilo da ljevičari i mediji ne traže ustaše na svakom koraku.
Samo što mu je takav stav uzaludan, jer prvo ni sam u njega ne vjeruje, čim saziva izvanredne press konferencije, a potom i što će ta revolucija, uspije li se izvesti do kraja, definitivno i njega, kao strano tijelo pomesti s čela HDZ-a, zahvaljujući njegovom familijarnom partizansko-komunističkom pedigreu.
Jednostavna je i poražavajuća činjenica da je ustašluk eksplodirao u Hrvatskoj, da nije pao s neba, nego je došao kao logična posljedica njegove normalizacije i simpatija koje je dobio od HDZ-a, a pogotovo Crkve, i jer je na koncu sam Plenković sudjelovao u uzdizanju Thompsona u mainstream, a zagrebački ljevičari iz Možemo, koji su na vlasti u glavnom gradu, tome se nisu imali i još uvijek se zapravo nemaju hrabrosti do kraja suprotstaviti, s polovičnom odlukom o uskrati dozvole za budući koncert. I to nakon što se jedan već održi krajem dvanaestog mjeseca.
Ključno pitanje koje svih sada zanima jeste kako će ovo završiti? S jedne strane, ekstremna desnica osjeća se dovoljno moćnom da krene u ulično i parlamentarno preuzimanje vlasti, s druge strah, očaj i želja za snažnim otporom rastu na ljevici i liberalnom centru, a s treće strane imamo polovičnu Plenkovićevu političku volju da sve zaustavi i upadljivu Milanovićevu šutnju, koja je tim problematičnija imamo li u vidu da je dobar dio jurišnika glasao za njega.
Ako je suditi po ovome što se događa post festum, doći će do kratkog zatišja prije konačnog obračuna koji će se vjerovatno dogoditi na izborima. Njih će Andrej Plenković, a posebno neki radikalno desni HDZ vjerovatno izgubiti, što će tek biti uvod u pravu proustašku revoluciju, uz punu logističku podršku Crkve i HDZ-a, s kakvom se svojevremeno suočio Ivica Račan.
Ishod te revolucije ovisit će o hrabrosti i otporu s druge strane.