Vučić i njegovi muškarci

Jesmo li sami u studiju ili je i BIA s nama? Bilo je to prvo pitanje koje sam postavila gostu podcasta “Direktno” Nikoli Ristiću. Snimali smo ga u petak (podcast će biti emitiran večeras), jer je Nikola dugogodišnji aktivista, s organizacijom SviĆe potpora i najnovijim studentskim protestima u Srbiji i jedan od prvih uhapšenih, pa nikada nije siguran hoće li branitelji režima pokvariti njegove planove. Već 3. novembra, naime, BIA ga je privela (do sada je čak pet puta hapšen zbog aktivizma) i u telefon mu instalirala softver za praćenje, no kako je i sam iznimno digitalno pismen, upravo je njegov telefon poslužio za razotkrivanje srbijanske obavještajne službe i njezinih metoda borbe protiv mladih ljudi koji širom susjedne zemlje blokiraju fakultete i šute odajući poštu ubijenim betonom i staklom nadstrešnice u Novom Sadu, koja se sručila na putnike i prolaznike 1. novembra prošle godine. Tada je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, samo nekoliko sati kasnije, uživo slagao kako, eto, nadstrešnica jedina nije renovirana još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, pravdajući tako korupciju sistema na čijem je čelu. Nadstrešnica jeste renovirana, zapravo je dodatno opterećena crvenim staklom, koje se s betonom pokazalo kao ubica 15 ljudi, a više njih je ranjeno. Zato je znak studenskih protesta šutnjom krvava ruka koja asocira na potpisnike i dan-danas tajnog ugovora s kineskim izvođačem radova. Bahate vlasti ne odustaju iako je sada već više od 60 fakulteta okovano tišinom, srednjoškolci se listom pridružuju starijim kolegama, uz studente su glumci, zdravstveni radnici, poljoprivrednici, sve više i više javnih ličnosti, čak i mitropolit njemački, vladika Grigorije, čiji intervju danas objavljujemo u Oslobođenju.

Mi od prvog dana pratimo zajedničku šutnju srbijanske mladosti u Beogradu, Nišu, Čačku, Novom Sadu, Kragujevcu... Naša je dopisnica iz glavnog grada susjedne države pomno izvijestila i o veličanstvenom skupu na Slaviji i diljem okolnih ulica, kada je više od 100.000 ljudi mukom tražilo da Srbija zastane i pogleda ko je i kuda vodi. Moje kolege iz redakcije su od početka protesta u više navrata razgovarale sa uglednim profesorima iz Beograda i Novog Sada, koji su posve jasno i nedvosmisleno - poput Nikole Samardžića - upirali prstom u režim koji je potpuno u rukama jednog čovjeka, srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i objašnjavali metode kojima se on i njegove poluge vlasti bore za opstanak u foteljama. I sama sam pisala o bezuspješnim pokušajima majstora spina da zaustavi proteste svojim message boxovima, dakle štapski osmišljenim podvalama koje onda preuzimaju razne jovane, pinkovi, vućićevići i ostali informeri i njima bombarduju Srbiju, bez trunke srama zbog mrtvih, podleglih od korupcije i nemara režima. Tako da moram priznati kako nisam puno iznenađena što je Oslobođenje proglašeno islamističko-džihadističkim medijem koji se udružio s najvećim srbomrscima - od Mile Pajić i Aide Ćorović, preko Nataše Kandić do Antonele Rihi i Dinka Gruhonjića, da politički likvidira Vučića?! Svi pobrojani, kao i naša kuća, zamislite, tvrde da se u Srebrenici dogodio genocid, Vučića upoređuju s Miloševićem i još podržavaju protestante! Što je za predsjedničke tabloide, njegovu pink stvarnost i izvođače najprljavijih radova na terenu naprosto nedopustivo. Da ne kažem kažnjivo najgorim uvredama i progonima koje sinhronizirano objavljuju njegovi mediji.

No, i Vučić se dobrano ofucao. Nekada su dobro obaviještene beogradske kolege pisale kako njegov propagandni štab vodi grupa izraelskih stručnjaka, ali su ga, priča se, morali napustiti zbog zova domovine i spinovanja genocida koji Benjamin Netanyahu provodi nad Palestincima Gaze. Sada njegovim informerima dirigira notorni Milorad Vučelić, koji je karijeru počeo kao novinar, nastavio kao desna ruka Slobodana Miloševića, da bi godine ratova devedesetih proveo kao direktor RTS-a, u ubjedljivo najsramnijem dijelu postojanja ove kuće. Za svoje huškanje, mržnju, progone političkih i ostalih neistomišljenika nikada nije odgovarao, mada je uhapšen u akciji Sablja - obračunu s ubicama srbijanskog premijera Zorana Đinđića, čemu je svakako dao svoj obol. Vučela, kako mu tepaju autokrate, a kolege ironično prihvataju, danas je na čelu svih izdanja beogradskih Novosti, koje udaraju ritam predsjedničkih message boxova, šire ih po tabloidima i pinkovima, a najnovija akcija borbe protiv protesta očito je osmišljena kao tobožnje spašavanje Srbije od ustaša (Novosti su objavile pasoše studenata koji dokazuju da imaju hrvatsko državljanstvo?!), islamističko-džihadističkog Oslobođenja i mislećih ljudi Srbije koji podržavaju studente i njihove zahtjeve u borbi protiv korupcije i za transparentne javne institucije.

U takvom društvu Vučić sebe s razlogom ne vidi. On je poodavno oteo institucije, Srbiju vodi kao vlastiti pašaluk, studentima prijeti Kobrama koje će ih rasturiti za 6-7 sekundi (?!), a odnedavno i svojim lojalistima. To je, kako ih predstavlja, grupa od oko 1.000 muškaraca, koja je u međuvremenu narasla do 17.000, koji se okupljaju u jednoj maloj crkvi (koliko mala treba da bude da u nju svi stanu?), a koje vodi njegov rođeni brat Andrej i još jedan član porodice. Mediji sumnjaju da je taj još jedan njegov otac, no sam je Vučić otkrio kako je Dragan J. Vućićević, ta rijetko viđena sramota u medijima uprkos žestokoj konkurenciji, tek odnedavno zaslužio prijem. Elem, ti su muškarci, prijeti Vučić, spremni da ga životom brane. Da u Srbiji ima ikakvih institucija, ova predsjednička paravojska bi bila pod istragom. Umjesto toga, BIA, policija i specijalci privode studente, a Vučela - bez sumnje rame uz rame s Andrejom od početaka muške udruge - licitira srbomrscima i političkim likvidatorima Vučića. Utješno je, da ne kažem znakovito, što su u prvim redovima protesta studentice, baš kao što i na Vučelinim spiskovima za odstrel dominiraju žene. Čast mi je što smo Oslobođenje i ja u tom društvu.