Veze sa Bruxellesom u prekidu
Imajući u vidu mentalni poremećaj u našoj kulturi sjećanja, koji se manifestuje kao desničarska revizija istorije, danas nema mnogo onih koji se sjećaju ko je bio čovjek koji se zvao Fitzroy Maclean. Bogata je njegova biografija. Sin plemića, škotskog oficira kolonijalne vojske, rođen je 1911. godine u Kairu. Školovao se za službu u diplomatiji, ali je to zanimanje ostavio i krenuo u rat. U jesen 1943, nakon bitke na Sutjesci, Churchill mu povjerava dužnost šefa Britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. “Churchill mi je rekao da je moj zadatak da utvrdim ko u Jugoslaviji ubija više Nijemaca – partizani ili četnici?”, napisao je u svojim memoarima “Pijesak Orijenta”.
Tito se tada, sa glavninom partizanskih snaga, nalazio u zapadnoj Bosni. Fitzroy i članovi misije doletjeli su avionom Dacota i u noći između 17. i 18. septembra spustili se padobranima u blizini Bosanskog Petrovca. Maclean je već u svom prvom izvještaju, upućenom u London 6. novembra, napisao da se jedino Titovi partizani bore protiv Nijemaca i tako direktno uticao na historiju Jugoslavije. Englezi su nakon toga obustavili svaku pomoć Draži Mihailoviću. Ali, sve je to povijest partizanske epopeje i Titovog doba, brutalno izopačena u njenoj srpskoj i hrvatskoj nacionalističkoj interpretaciji.
Da budem iskren, i ja sam se slučajno sjetio Fitzroya Macleina, koji je volio Jugoslaviju, divio se Titu i imao svoju privatnu vilu na Korčuli. Ovih dana, čisteći svoje stare, prašnjave papire, rudnik neiskorištenih ideja i podataka, naišao sam na izjavu koju je Maclein dao za londonski Observer: “Opustošeni dijelovi bivše jugoslovenske federacije moraće se kad-tad suočiti sa činjenicom da će kako iz geografskih, tako i iz ekonomskih razloga i u buduće morati da žive zajedno. Razrada tog budućeg modus-vivendija, iako on sada djeluje utopijski, zadatak je kojim Evropa mora već sada da se pozabavi ako joj je stalo do mirne budućnosti kontinenta”. Maclein je živio 85 godina, a intervju za Observer dao je pred kraj života. Navedeni citat kao da je izgovoren juče – toliko je sve to tačno i aktuelno.
Ali, kao što je tada djelovalo utopijski, danas je ta utopija još veća. Kad bi kojim slučajem mogao da vidi kako u tom pogledu stvari stoje, ovaj dobronamjerni vizionar naše neostvarene budućnosti ostao bi začuđen i razočaran i teško da bi išta shvatio. Srbi i Hrvati mrze se toliko da je strašno i zamisliti šta bi se desilo ako bi se ponovo poklali. Ni njihov odnos sa Bošnjacima nije takav da bi se moglo govoriti o dobrom komšiluku. Politički konopac koji na jednom kraju drži Vučićev režim, a na drugom Plenkovićev, toliko je zategnut da svaki čas može da pukne. Ratne sjekire nisu iskopane, ali se i Srbija i Hrvatska naoružavaju do te mjere da ni njima samima nije jasno protiv koga misle ratovati ako ne jedna protiv druge. Živjeti zajedno, nešto je čega se dva naroda podjednako groze. Govoreći nedavno u Istočnom Sarajevu, Aleksandar Vučić je u svom neskrivenom ratnohuškačkom raspoloženju pomenuo “one koji su nam uvek zabadali nož u leđa”. Ne vjerujem da je mislio na Slovence ili Makedonce, a ni na Bošnjake.
I gdje smo svi mi danas, trideset godina nakon završetka ratnih sukoba? Trideset godina, to je komad istorije kroz koju je prošlo mnogo vozova, i niko ih nije sa toliko indolencije propuštao kao što su to činile političke garniture u Bosni i Hercegovini. Bošnjački političari su sve to vrijeme istrajavali na politici žrtve, srpski na izmišljenom strahu od unitarizacije, a hrvatski na dokazivanje da je njihov narod nejednakopravan, jer postojeći Izborni zakon omogućava da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Sve što je takvim politikama moglo dati neki dnevni adut, korišteno je kao njihovo pogonsko gorivo, pa su mnoge vatrene debate vođene o pitanjima koja sa stvarnim životom imaju malo ili nimalo veze.
Ponekad se učini da su svi ti od naroda izabrani predstavnici došli iz nekih sporednih ulica i da čine sve kako bi vrijeme u ovoj zemlji stalo. Međutim, bezbrojne korupcionaške i slične afere, vezane za kriminal, govore da je, hamletovski rečeno, u njihovom ludilu itekako bilo sistema. Dokaz za to je vidljiv i golim okom. Koliko je samo ljudi ušlo u politiku pravo sa ulice, u teniskama i dukserici, da bi baveći se najunosnijim od svih biznisa stekli pristojnu imovinu, a nerijetko se i obogatili. Danas živimo u zemlji koja je dospjela na sam rub političkog, ekonomskog i socijalnog kolapsa, što akteri propasti licemjerno nazivaju “najdubljom krizom” od promocije Dejtonskog sporazuma. Ko smo i šta smo u današnjoj Evropi, banalnost je koju je postalo dosadno opisivati.
I dok je Evropska unija ušla u proces ujedinjavanja i traganja za političkim modelom prema kojem bi nastavila da funkcioniše, Bosna i Hercegovina se i dalje razjedinjuje, nemoćna da ispuni i minimum zahtjeva za početak pristupnih pregovora. Borjana Krišto priznaje da su veze sa Bruxellesom sve češće u prekidu. Govori to sa vidljivim olakšanjem što će kao predsjednica Vijeća ministara moći da se odmori od najvažnijeg neobavljenog posla – provođenja reformi. Da se tu nešto iza brda valja, može se zaključiti i iz izjave Denisa Zvizdića da prioritet BiH nije više EU, već NATO.
Ako se zna da za Milorada Dodika EU odavno “ne postoji”, jasno je na čemu smo. I šta da se radi sa statističkim podatkom da 75 posto građana zemlje želi da sebe vidi u porodici evropskih zemalja? Ništa, statistika ostaje statistika. Svijet je ovog utorka obišla senzacionalna vijest – EU i Indija zvanično su zaključile sveobuhvatni sporazum o slobodnoj trgovini, kao zaštitu od kineske konkurencije i američkih carina, o čemu se pregovaralo više od 20 godina. Njime je predviđena razmjena u vrijednosti od oko 180 milijardi dolara. “To je sporazum svih sporazuma širom svijeta”, izjavio je indijski premijer Narendra Modi.
Ali, to nije vijest koja bi uzbudila političke duhove u Bosni i Hercegovini. Baš kao ni vijest da se njemačka armija sve više priprema za mogućnost rata na istoku, pa Nijemci sve više imaju priliku da vide velike vojne vježbe na ulicama svojih gradova. U Sarajevu se, valjda zbog guste magle, ne vidi da jedan svijet nestaje i da se rađa drugi.