Valja nama na izbore

Običaj da se ogromna većina nas, i tokom predizborne kampanje, ponaša na uobičajen, svakodnevni način – da radi, brine se o svojim potrebama, ide u prodavnicu i pekaru, odlazi na pijacu, oni koji to moraju u apoteku, bdije nad djecom, kućom, udovoljava onome bez čega se ne može – ne dopuštajući da to bude potisnuto ili u sjenci onoga što čini folklorni egzibicionizam stranačko-kandidatskog paradiranja, predstavljanja, obećanja i širokog spektra mamaca za glasače, bliži se kraju. Ništa iz onoga što se čulo i vidjelo u kampanji nije nam ni uljepšalo, ni olakšalo život. Hrana je sve skuplja, pijace su, usred priprema zimnice, u znaku galopiranja cijena, odlazak na benzinsku pumpu je put u nepoznato, plate odavno nisu ni blizu tzv. potrošačke korpe, penzije su više poniženje i socijalna pomoć, nego vraćanje onoga što smo u radnom vijeku izdvajali, a ipak nas neumorno vabe da toj i toj stranci, tom i tom kandidatu damo svoj glas, jer nam baš oni garantuju da svega onoga sa čim kuburimo, čim dođu na vlast, više neće biti.

Kako teku predizborni dani, sve je jasnije – nekima odavno, nekima sa zadrškom – da nam se nude uglavnom isprane, otrcane, starim frazama i floskulama obojene ideje, obećanja, namjere... Govori nam se ono za šta se zna da bismo voljeli čuti, a ne ono što je izvjesno i moguće. I bez pomoći analitičara naših prilika, bar onih sklonih objektivnosti, vidimo da je banalizacija predizbornih skupova, debata i obraćanja, ogrezla u dosadnom, zamornom i ubitačnom sivilu odsustva ambicije da se ponudi nešto novo, privlačno, realno, potrebno i moguće. Isto onako kao što teško probavljivim debatnim TV programima kandidata dominiraju odbojni monolozi, s jedne, i prizemno kidisanje na protivnika i njegove ljude, s druge strane, mete smo primjera orkestriranih napada mediokritetstvom, opskurnošću, nerijetko grotesknim nesnalaženjem i neznanjem, jer se malo govori o programima, o novim idejama, o onome što nam svima treba. Što ne čudi, kad se vidi ko i kako treba da predstavi stranku, a onda i to da su i taj lik i stranka čiji je (opet) favorit – godinama imali priliku da pokažu šta (ne) znaju, pa još imaju petlju (obraz) da nam se ponude, s istom praznom pričom.

Tisnemo li u stranu, samo uslovno, narativ, vokabular, javni nastup ili (ne)vičnost dobrog broja aktera kampanje u onome što se od njih očekivalo, a nije dočekano, pa sve promućkamo, na dnu ostaje talog nerealnosti i slatkorječivog obećavanja onoga što, u aktuelnim prilikama i našoj zemlji i u užem i širem okruženju, ima snažan vonj jeftine društveno-političke fantastike. Kad se tome doda mirođija od uvijek poželjne i profitabilne etnonacionalne priče o ugroženosti i potrebi opreza (straha) od drugog i trećeg, dobijemo cirkusku šatru, koja je i dobrodošao alibi za bijeg u ono što je sigurno i kod publike jedva dočekano, a usput i unosno.

Nije potrebna ni posebna informisanost, a ni promućurnost da bi se u toj mutnoj predizbornoj baruštini uočilo ono što je omiljen manir većine trkača za našim glasovima: najprije vjerovanje u to da smo mi, stariji, zaboravni, pa nam iz pamćenja ishlapilo ono što su nekoć govorili u istovrsnim prilikama, obećavali, pa iznevjerili, a zatim i očekivanje da će mlađe generacije glasača, od prve povjerovati u ono što im se obećava, kao da su pali s neba i kao da su toliko plitki da ne vide s kakvim, opet istim likovima nam se crta budućnost. Očito je da uredno začešljani pretendenti na četvorogodišnje ustoličenje u vlast ne haju za onih 73,9 posto građana BiH, koji, po istraživanju Koalicije Pod lupom, smatraju da izbori u BiH nisu slobodni i pošteni. Ili im se važnijim čini podatak o tome da, uz tako visok nivo nepovjerenja, 73,5 posto građana ipak ima namjeru izaći na izbore 4. oktobra? Što pravi značaj, vrijednost i poruku predstavlja u sjenci problema izlaznosti na izbore: na prvim poratnim 1996. godine, ona je bila 83, a na izborima 2022. tek 51 posto. Pametnom dovoljno.

Dok se spremamo za to da izduramo još ovo dana do izbora, nije naodmet zapaziti da su predizbornu kampanju obilježile dvije značajke: napadno odsustvo živosti, gužve ili kakvog-takvog svečarskog ushićenja i masovnog odaziva na skupove – izuzev smjernih i izdresiranih stranačkih vojnika, koji su organizovano, u zadati dan i na ciljano mjesto, “spontano” dovezeni – i obilno isprazno prežvakavanje starih fraza, parola, napadnog populističkog neumora i blagoglagoljivih obećanja, prigodno pojačanih prigodnim porcijama “nadahnutog” pljuvanja po političkim suparnicima i protivnicima, kao provjerenim alatom za prođu kod glasača.

Istih onih, koji će, ovog puta pogotovo, biti u naoko povoljnijem, ali i mnogo složenijem i težem položaju nego u dosadašnjim izborima. Jer, ako na potreban način s novim izbornim tehnologijama još nisu dovoljno upoznati članovi biračkih odora i svi drugi u izbornoj administraciji, kako očekivati od mnogog građanina da se snađe i zaista iskoristi nove glasačke mogućnosti? To, izvjesno je, prijeti toku i ishodu izbora, izlaznosti i epilogu nove prilike za našu građansku obavezu. S naglaskom baš na tome – na obavezi da, svakako, izađemo na izbore. Najviše sebe i ove zemlje radi.