Uzmi, ago, koliko ti drago
Svako jutro kada krenem na posao, na istom mjestu, pored kontejnera sretnem jednu dragu ženu. Dok uljudno pozdravljamo jedna drugu, kod nje osjećam dozu stida. Spuštenog pogleda kaže – dobro jutro, a onda se onako šeretski pravi kao da traži nešto po cekeru koji joj je u ruci. Ova žena svako jutro pregleda četiri kontejnera pored kojih prolazim. Ceker je tu ukoliko nešto pronađe, a pronađe sasvim sigurno. Ljudi bacaju svašta. Od hljeba do kućanskih aparata. Kada pogledamo šta se sve baca, slobodno se da zaključiti da baš narod i nije gladan kako se priča.
Žalosno je to u šta smo se pretvorili. Svi smo okruženi svojim mikrosvijetom i ne vidimo dalje od toga. Zapitate li se ikada koliko ljudi je gladno u vašem okruženju, zgradi, mahali...
Građani su ogorčeni što se cijene povećavaju iz dana u dan i što vlasti u Bosni i Hercegovini ne preduzimaju ništa da zaustave udare na kućne budžete. Sindikalna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu već odavno premašila je 2.000 KM, a pokrivenost prosječnom plaćom tek je 40 odsto. Najviše je poskupjela hrana.
Možda nam sadržaji kontejnera poručuju da ne vlada velika glad, ali da cijene osnovnih životnih namirnica vrtoglavo rastu, ne može se poreći. Poskupljenja hrane u Bosni i Hercegovini evidentna su svakog mjeseca dok veliki broj građana živi s prosječnim primanjima, a velika većina sa ispodprosječnim plaćama i penzijama. Ne smijemo zaboraviti da je ostao još nepun mjesec do početka školske godine. Roditelji u panici i zabrinuti. Nažalost, društvene mreže pune su apela, molbi i potražnje za odjećom, obućom i školskim priborom. Šta nam to govori o nama?
Mnogi će reći borile su se vlade da pomognu radnicima. Bilo je tu jednokratnih neoporezivih pomoći, a drugi će se na sve ovo samo nasmijati. Da se ne lažemo, najviše pomoći su dobivali uhljebi po državnim preduzećima i institucijama, dok su se penzioneri ili nezaposleni morali zadovoljiti sa po 100 ili 200 maraka jednokratne pomoći. O radnicima u privatnom sektoru ne želim ni pisati. A opet, kada razgovarate s ljudima, najviše se žale i kritikuju oni što najviše i imaju. Oni što na svakom koraku traže svoja prava i imaju zakone u malom prstu. Znaju oni šta i kako treba. Ne bi oni radili za male plaće, ne bi oni trpjeli nepravdu... E pa, gospodo, ne recite dvaput. Trpjeli biste vi i više nego što sada trpe pojedinci jer ne pita vas glad kolika vam je plaća, neće se stanarina i režije same platiti. Radili biste vi itekako, a krišom, kao moja gospođa s početka priče, gledali šta ima oko kontejnera jer vam ne bi bilo dovoljno to što zaradite..., ali biste počeli izgovarati čuvenu rečenicu – bolje išta, nego ništa.
Bosna i Hercegovina skuplja je nego pojedine zemlje Evropske unije. Zapravo, kod nas je sve iznikten i naopako. Osnovne životne namirnice, režije, kirije, paprene cijene, a ono što je normalnom svijetu luksuz, nama je za džabe. Danas da opremite stan i da se lijepo obučete možete baš za male pare i da sve izgleda perfektno i besprijekorno. Čudni smo, nema šta.
Poskupljuje plin – slijeganje ramenima.
Poskupljuje hrana – slijeganje ramenima.
Poskupljuje struja – slijeganje ramenima.
To smo mi u BiH. Kada sam prošle godine nekoliko dana boravila u Berlinu, naprosto sam ostala šokirana. Hrana u tržnim centrima dvostruko, a neka čak i trostruko jeftinija nego kod nas. Ipak, stanovništvo Njemačke nezadovoljno. Najavljuju štrajkove, proteste – kažu, hrana im je skupa. Ostajem u čudu, jer njihove plaće ne mogu se mjeriti ni s nekom jakom plaćom u BiH. Meni jeftino, a njima skupo. Nema logike, zar ne?
Evo kod nas poskupjela i struja. Opet ćemo slegnuti ramenima i nastaviti plaćati kao da se ništa desilo nije. Kada smo postali letargični? Zašto dopuštamo da se neko igra s nama i donosi nam šarene laže kao kad smo bili djeca? S tim da današnju djecu ne možete prevariti. Rađaju se s fakultetima, traže svoja prava, iznose svoja mišljenja, ne dopuštaju nikome da manipulira njima. Možda nakon nas dođu generacije koje će znati šta može, a šta ne.
