PAVLE MIJOVIĆ: UN u svijetu (bez) pravila
New York je ponovno postao političko središte svijeta. Počelo je 81. zasjedanje Opće skupštine Ujedinjenih naroda, možda jedino mjesto na kojemu se, barem formalno, za istim stolom susreću gotovo sve države planeta, sa svojim vlastitim logikama, nacionalnim interesima i aspiracijama. Sajam je to svjetske političke taštine, pozornica za spektakl, mjesto koje je zamišljeno kao najveća svjetska platforma za dijalog između država, ali istovremeno i mjesto koje se već dugi niz godina koristi za političke monologe, pokazivanje mišića i emitiranje suptilnih ili manje prijetnji i uvreda. Povjerenje između država, taj stabilizacijski mehanizam koji omogućuje razvijanje boljih političkih odnosa nalazi se na povijesno niskoj razini, makar kada je u pitanju recentna povijest.
Sukobljavaju se ne samo vječni politički rivali već i nekadašnji partneri. Ako se 20. stoljeće često promatralo kroz podjelu, pa i sukob Istoka i Zapada, današnji svijet više nema samo jednu os podjele. Sjever se konfrontira s Jugom, Istok sa Zapadom, zatim velike sile i male države, centri moći i svjetske periferije. Svijet postaje prostor višestrukih geopolitičkih napetosti u kojemu se stare podjele preklapaju s novima. Ambicioznu temu ovogodišnjeg zasjedanja “Obnova povjerenja, upravljanje promjenama: Ujedinjeni narodi koji isporučuju rezultate za sve” mnogi opravdano dočekuju sa skepsom. Dok se iz Velike Jabuke govori o obnovi povjerenja i novoj arhitekturi svjetskog upravljanja, ratovi su već odavno nezaobilazan dio međunarodne politike i našeg svakidašnjeg života te, kao takvi, utječu na naše poimanje političke i šire društvene stvarnosti. Čini se kako je recentno sve prožeto konfliktnim dinamikama: ratovi u Ukrajini i Iranu, tragična Gaza, kompletiraju se militarizacijom i polarizacijom u gotovo svim svjetskim društvima i oblikuju način na koji percipiramo svijet. Dijalog, funkcionalna suradnja, želja za strukturalnom stabilnosti i mirom teme su koje nam realnost nameću kao nužne, ali naprosto ih većina političkih aktera doživljava kao svojevrsni démodé, pacifističko intonirani relikt prošlosti.
UN je nakon Drugog svjetskog napravljen da se ratovi i sukobi iz prošlosti nikada ne ponove. Nikad više, tako su obećavali. Na prvoj Generalnoj skupštini UN-a, prije 80 godina - započela je u Londonu 1946, a kasnije te godine preselila preko Atlantika, prema New Yorku - istaknuto je da svijetu ne treba samo prestanak rata već da nam je potreban svijet sigurnosti i slobode. U toj ranoj fazi nastanka UN-a, godine 1946, posebno je upečatljiv bio govor tadašnjeg američkog predsjednika Harryja S. Trumana. Realist, podsjetio je kako čak i nakon rata “svi slušamo o mogućnosti još jednog svjetskog rata. Strah se proširio cijelim svijetom”. Dodao je kako su ti “strahovi neutemeljeni i neopravdani” ali, “ipak, glasine o ratu na pojedinim mjestima i dalje nailaze na spremne slušatelje. Ako se te glasine ne zaustave, zasigurno će usporiti svjetski oporavak.” Truman je smatrao da je rješenje za trajan mir utemeljeno na četiri ključne slobode: sloboda govora, sloboda vjeroispovijesti, sloboda od oskudice i sloboda od straha. Strah je danas percipiran drugačije u svjetskoj politici. Shvaćen je kao resurs političkog djelovanja i mobilizacije, te je stoga poprilično logično kako nova kultura ili industrija straha lagano osvaja većinu političkih i drugih pozornica.
UN je danas relativno vitalan osamdesetogodišnjak koji se, zajedno s mrežom povezanih agencija, fondova i programa, suočava s trajnim strukturalnom krizom. Paradoks suvremenog multilateralizma sastoji se u tome što su Sjedinjene Američke Države u velikoj mjeri oblikovale međunarodni poredak utemeljen na pravilima, ali su ga istodobno, osobito jednostranim djelovanjem u pojedinim razdobljima geopolitičkog monopola - počevši od jakog unilateralizma devedesetih i s početkom novog milenija pa sve do Trumpove administracije sada - pridonijele njegovu slabljenju. Agenda predsjednika Trumpa vezana za međunarodne institucije - poznato je s kolikim prezirom govori o gotovo bilo kojem međunarodnom mehanizmu - najsilnija je manifestacija unilateralizma, koja je bila prisutna i u prethodnim mandatima američkih predsjednika, no, ipak, u nešto suptilnijoj formi. Tako je zemlja koja je nekada afirmirala i gradila međunarodni poredak zasnovan na pravilima, raznim običajnostima i dogovorima, promijenila kurs, negirajući gotovo svaki međunarodni mehanizam koji navedeni poredak štiti. Potvrda je to kako su paradigme u političkim i međunarodnim odnosima ipak samo aranžmani s određenim rokom trajanja.
Iako je UN danas suočen s ozbiljnim institucionalnim ograničenjima, dubokim političkim podjelama i sve manjom sposobnošću zajedničkog djelovanja, ostaje možda jedino mjesto na svijetu na kojem gotovo cijela međunarodna zajednica sjeda za isti politički stol i pokušava govoriti zajedničkim jezikom. Upravo zato obnova povjerenja i reforma upravljanja, teme aktualne Generalne skupštine, predstavljaju svojevrstan paradoks: od političkih aktera koji su godinama intencionalno slabili, zaobilazili ili otvoreno dovodili u pitanje multilateralni poredak sada se očekuje da ga obnove. Ostaje otvoreno pitanje mogu li isti oni koji su pridonijeli njegovom slabljenju ponovno izgraditi institucije čiju su vrijednost nebrojeno puta negirali? Politika kao i sam život definitivno nije lišena unutrašnjih kontradikcija i paradoksa, a Generalna skupština UN-a zasigurno nije mjesto na kojem svijet uvijek pronalazi odgovore, ali je još uvijek rijetko mjesto na kojem ih pokušava tražiti zajedno, što je i smisao političkog života.