Umorne ruke ne kucaju na vrata
Godinama onkološki pacijenti u Federaciji BiH prolaze krugove pakla tokom liječenja. Tih krugova je bezbroj. Iz jednog u drugi, iz drugog u treći... i tako godinama, jer karcinom se liječi godinama. Broj oboljelih od karcinoma raste iz godine u godinu. Hodnici, čekaonice, sobe onkoloških klinika su pune. Ne postoji porodica koja pod svojim krovom ili u svom okruženju nema onkološkog pacijenta. A i dalje je ogroman broj onih koji ne znaju kakve su sve prepreke na putevima liječenja ljudi iscrpljenih od bolesti. I to je posebna vrsta boli. Nezainteresovanost za ljude, bolesne ljude.
A bolesnima bolest vrlo brzo postaje sporedna, jer sa svih strana nas zapljuskuju druge teškoće. Zato nije suvišno povremeno objasniti, pojasniti, apelovati, moliti. Da bi se bolje razumjelo, shvatilo, prepoznalo i reagovalo. Sve to nedostaje onkološkim pacijentima, razumijevanje, podrška, pomoć, reakcija, konkretni koraci. Sami puno ne možemo. Ali, uz podršku javnosti, okruženja, možda bismo mogli. Pretužna je činjenica da onkološki pacijenti nemaju 100 posto plaćeno bolovanje u danima kada im je svaka marka potrebna da bi preživjeli. Da naša djeca nemaju pravo, bez drugih kriterija, na dječiji dodatak. Da nemamo prednost u zdravstvenim ustanovama. Da nisu ista prava onkoloških pacijenata zaposlenih u javnom i privatnom sektoru...
A, onda dolazimo do najvažnijeg, da onkološki pacijenti nemaju pravo na adekvatnu i blagovremenu terapiju.
Prema informacijama sa službene web stranice Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo, na dan 23. 3. na Klinici za onkologiju nedostaju sljedeći citostatici Abevmy amp., Alimsys amp., Anastrazol tbl, Exemestan tbl., Letrasan tbl, Flurouracil amp, Carboplatin amp., Uniblastin amp., Irinotecan amp. Slična ili ista je situacija i sa ostalim klinikama u FBiH. Pacijenti su ih primorani kupovati. Pored još deficitarnih citostatika, punih sedam godina nije revidirana (proširena) lista onkoloških lijekova u FBiH, a to znači da na listu nije došao nijedan novi lijek.
Obaveza naše države je prema propisima i zakonima koje su sami predložili i usvojili da se lista svake godine revidira. Iako se u zemljama regije, ali i svijeta liste revidiraju od tri do šest puta godišnje, a po potrebi i češće. Mi nismo u stanju za sedam godina nijedan novi lijek uvesti na listu, a farmaceutska industrija napreduje... na dnevnoj bazi se izbacuju novi, pametni, inovativni, savremeni, efikasniji lijekovi.
Sanjamo ih, jer mi na njih nemamo pravo. Osim da ih sami kupimo kao i većinu drugih stvari. Jako dugo nisu proširene ni indikacije. I dalje su desetine lijekova koji pomažu kod više vrsta oboljenja, ali su ih kod nas neke komisije zakovale za jednu vrstu. Naši onkolozi znaju. Prate svjetske trendove. Poznato im je dejstvo lijekova. Posvećeni su pacijentima. Ali, to što oni napišu u kolonu terapija, naše komisije hladno izignorišu, jer je nekada davno taj lijek indiciran za drugu vrstu karcinoma. Ne zanimaju ih ni nalazi ljudi koji pokazuju povlačenje bolesti, bolje stanje, kvalitetniji život tokom korištenja tih lijekova. Ne zanima ih ništa osim slovo na papiru koje su sami napisali, pa valjda sami mogu i izbrisati. Ili, ne mogu? I u tom slučaju pacijenti kupuju lijekove.
A kada pacijenti ne kupuju lijekove? Kada se predaju jer više nemaju snage snalaziti se za novac, kada su prodali sve vrijedno što su imali, kada su zaduženi do grla i kada umru. E takvi pacijenti su našoj vlasti najdraži. Mrtva usta ne govore, ne traže, ne bore se, ne ukazuju na probleme, umorne ruke ne kucaju na vrata, umorne noge ne miču iz kuće, umorne duše ne traže pravdu. Naš odlazak za sistem nije gubitak, nego olakšanje, jedna osoba manje u budžetu, jedan glas koji kvari privid mira manje. Ali, tišina bolesnih i umornih ljudi ne bi smjela biti spokoj, nego najglasnija optužnica protiv svih onih koji su okrenuli glavu, zatvorili vrata, uskratili liječenje, optužnica protiv onih koji su napravili sistem u kojem je lijek luksuz, a preživljavanje dug.