Umjetničko putovanje sa SARTR-om u 2025.

Ako se nešto na ovim našim prostorima uvriježilo, to je da nijedna generacija ne proživi život bez da je preživjela rat. No, to nažalost zvuči i blago optimistično, budući da su mnogi naši preci, ali i suvremenici, preživjeli dva rata, neki od njih i tri, a kako stvari u svijetu, Europi i regiji izgledaju, nije nemoguće da se isti prosjek nastavi i u skorijoj budućnosti.

U tjednu smo dakle iz kojeg će s inauguracije novog američkog predsjednika kao slika zauvijek ostati nacistički pozdrav Elona Muska i u situaciji smo u kojoj ništa više nije, ni sigurno, ni izvjesno. Upravo u tom tjednu u Sarajevskom ratnom teatru je održana premijera predstave “Svijet i sve u njemu” redateljice Selme Spahić, nastale po romanu Aleksandra Hemona “Bejturan i ruža”. Druga je to premijera koja se bavi traumatičnom ratnom prošlošću glavnog grada Bosne i Hercegovine, te Europe i svijeta u cjelini nakon “Oslobođenja Sarajeva” Harisa Pašovića. A nakon nje uslijedit će predstave posvećene tridesetoj godišnjici genocida u Srebrenici.

Na taj način će SARTR, kojeg bez opsade grada i potrebe za umjetničkim otporom ne bi ni bilo, napraviti puni krug i ući duboko u ljudske tragedije sva tri rata iz dvadesetog stoljeća. Sve i da se nije radilo o unaprijed osmišljenom konceptu, on kao takav na kraju funkcionira.

A u njemu su Hemonova priča i predstava Selme Spahić onaj prapočetak užasa koji je Sarajevo i njegove građane uključio u svjetska zbivanja i dokinuo jedan ustaljeni život dugog trajanja. Priča o suštinskoj ljubavi dvojice muškaraca, jednog iz sefardskog, a drugog iz muslimanskog konteksta, zapravo je priča o ljudskim sudbinama u ratovima, o tome kako je svijet za vrijeme Prvog svjetskog rata postao istinski globalan, priča je to i o revolucijama koje jedu svoju djecu, o igrama sudbine, ali prije i poslije svega o čežnji, vječnoj povezanosti i transgeneracijskoj želji za povratkom kući.

Štoviše, ako bismo i tražili neku nit koja povezuje najveći dio modernih Sarajlija u posljednjih nekoliko generacija, ona se nalazi u želji za povratkom kući i za povratkom u poznati svijet zajedničkog življenja bez ratova.

S te strane predstava pogađa i duh grada i duh epohe unutar koje je nastala. Hemon je, kao autor romana, na neki način prvi nakon Krleže pokazao kako će nas pakao Galicije uvijek pratiti. Uostalom, taj pakao se u Galiciji upravo i događa i teško je očekivati da će biti tako skoro okončan unatoč Trumpovim bombastičnim najavama.

Iako nisam kazališni kritičar, ono što mogu kao običan gledatelj reći jeste to da je predstava ipak malo duga i ima momenata kada prelazi u ezoteriju i u onostrano. Ali je istovremeno ansambl predstava, koja sjajno preskače epohe, čije su scena, scenografija i muzika izuzetno riješene i u kojoj kompletan ansambl briljira, s naglaskom na Albana Ukaja, Ermina Bravu i Tatjanu Šojić.

Kad se čovjeku nekoliko dana nakon gledanja slegnu dojmovi, ostaje mu duboko urezano nekoliko pomiješanih osjećaja. Prvi je nemoć pred ratom i užasom epohe, drugi svijest o tome da jedino ljubav ima smisla i treći da je jedini pravi otpor pojedinca bačenog u nešto što je veće od njega u umjetnosti.

Kad bi bilo više ljubavi i teatra, a manje nasilja, svijet bi bio neusporedivo bolje mjesto nego što jeste.

Problem je što to svi zapravo znamo, ali nam isuviše rijetko padne na pamet dok se bavimo dnevnim pitanjima, nerviramo oko odnosa prema prošlosti i pokušavamo preživjeti na autopilotima.

Stoga je repertoarno nastojanje SARTR-a u ovoj godini zapravo iscjeljujuće i hrabro u smislu da ima nešto reći nama, Europi i svijetu. A to nešto je otprilike sljedeće: Gledajte, ljudi, mi smo ovo sve već vidjeli i proživjeli i stvarno se ne isplati.