Umjetna inteligencija i prirodna glupost
Milijarde ljudi koriste umjetnu inteligenciju, bilo aktivno - to je primjerice kada neki od poznatih alata umjetne inteligencije ChatGPT ili Claude zamolimo da nam napiše email, retušira fotografiju, pripremi tekst, bilo pasivno - kada se programi koje koristimo baziraju ne nekom od UI alata, što je poprilično jasan pokazatelj kako se navedena tehnologija rapidno uvukla u gotovo sve tehnološke, društvene, ali i životne pore. Statistike Eurostata za 2025. godinu pokazuju kako gotovo 63,8% mlađe populacije, one između 16-24 godina, redovno koristi generativnu umjetnu inteligenciju, dok za ukupnu populaciju od 16 do 74 godine taj postotak pada na 32,7%. Za razliku od hladnih i birokratskih europskih statistika, one američke su mnogo plastičnije i sadržajnije: istraživanje Pew centra pokazuje kako gotovo dvije trećine (64%) američkih tinejdžera koristi chatbotove, softverske programe koji simuliraju ljudski razgovor u razne svrhe - obrazovne, pa čak i kao odgovor na emocionalne probleme - a oko 20% njih ih koristi za glavni izvor prikupljanja informacija o svijetu u kojemu žive. Pojednostavljeno, kada mladi požele razumjeti svijet, bilo onaj nutarnji, vlastiti, bilo onaj vanjski koji ih okružuje, pitaju alate umjetne inteligencije.
Jedna skupina autora ovakve podatke će interpretirati na posve optimističan način: mlade generacije koristeći alate umjetne inteligencije unaprijedit će svoje informatičke i s tim povezane vještine, te predstavljaju prvu potpuno digitalnu generaciju koja će omogućiti daljnji progres društva. Oni su sinonim za buduću generaciju koja se gotovo u potpunosti oslobodila okova prošlosti - čitanja knjiga, listanja novina, linearnog televizijskog programa - te se potpuno prilagodila digitalnom dobu u kojemu živimo. Oni nešto oprezniji smatraju da svakodnevno nekritičko korištenje tehnologije dovodi do smanjivanja mentalnog napora, atrofiranja kritičkih osobina kod ljudi, što se nekada nazivalo zaglupljivanjem, dok danas autori preferiraju mnogo pompeznije termine, poput kognitivnog rasterećenja (cognitive offloading) pa sve do kognitivne predaje (cognitive surrender). Navike korisnika alata UI, dakle, variraju od delegiranja određenih zadataka vanjskom alatu do potpune predaje ili prepuštanje donošenja odluka i zaključaka alatu, bez iole vlastitog promišljanja.
Nedavno istraživanje skupine autora s prestižnog MIT-a potvrdilo je tezu kako je umjerenost jedna od ključnih vrlina, čak i kad je u pitanju umjetna inteligencija. Anku Rani i drugi autori otkrili su informacijski paradoks vezan za korištenje umjetne inteligencije: korištenje navedenih sustava umjetne inteligencije donose trenutačno povećanje točnosti prosudbi (+21%), no istodobno narušavaju dugoročnu sposobnost samostalnog prosuđivanja (pad od 15,3%). Ako kratkoročno i možemo prosperirati, dugoročno gubimo poneku od kritičkih osobina, razvijajući svojevrsnu ovisnost umjesto sposobnosti kritičkog rasuđivanja. Ljepota ozbiljnih znanstvenih istraživanja je to što se često podudaraju sa zdravorazumskim postulatima: korištenje umjetne inteligencije može biti savršeno smisleno i izvrsno, ubrzavajući i unapređujući mnoge aspekte našeg postojanja, no kada sve resurse uložimo na tu kartu, efekt je suprotan od željenog i kreće se u smjeru pasivizacije korisnika koji u konačnici nije u stanju razlikovati informaciju od dezinformacije ili, jednostavnije rečeno, naprosto se zaglupljujemo.
Već je Theodor Adorno sredinom 20. stoljeća kritizirao poluobrazovanje (Halbbildung) kao tragično stanje u kojem pojedinci posjeduju akademsko znanje i tehničke vještine, ali im nedostaju istinska kritička svijest i samorefleksija. Tvrdio je već tada njemačko-američki autor da to stanje potiče opasnu, društveno proizvedenu glupost (njem. Verdummung; eng. stupidification) jer pravo znanje svodi na puku konzumaciju informacija, a onda i slijepi kognitivni i drugi konformizam. Pravo obrazovanje, prema Adornu, zahtijeva sposobnost dubokog, smislenog proživljavanja iskustava, pamćenja istih i kritičkog osvrta. Poluobrazovanje uništava taj kapacitet zamjenjujući promišljeno iskustvo standardiziranim, mehaničkim rutinama, koje danas pronalazimo u alatima UI.
Tehnologija umjetne inteligencije nas definitivno čini informatički moćnijima i radno produktivnijima, što je izrazito poželjno, ali nas čini i informacijski i kritički pasivnijima, budući da automatizirane algoritamske procedure i veliki lingvistički modeli - te dvije temeljne sastavnice tehnologije umjetne inteligencije - većinom ne doprinose razvoju kritičkog mišljenja i kognitivne fleksibilnosti, nego potiču kognitivnu predaju.
Iz društvene perspektive umjetnu inteligenciju moguće je promatrati kao oblik digitalne moći i kontrole nad populacijama koja utječe na oblikovanje javnog mnijenja. UI ne djeluje samo kao neutralni kanal komunikacije i izvor informacije nego kao sustav filtriranja i rangiranja informacija, u kojem algoritmi određuju koji sadržaji dobivaju pažnju, a koji ostaju nevidljivi. Na taj način digitalna arhitektura vidljivosti ne samo da organizira informacije nego i suptilno usmjerava ponašanje, proizvodeći oblik društvene regulacije koji djeluje bez eksplicitne prisile, ali s dubokim učinkom na slobodu mišljenja i javnu autonomiju. Tako nam je tehnologija umjetne inteligencije i sveprisutnih algoritama, koja u nekom idealnom svijetu pomaže ljudima da postanu najbolja optimizirana verzija sebe, suzila horizonte mišljenja i ponudila jednu viziju pojednostavljene, crno-bijele konstrukcije stvarnosti, koja nam je dostupna putem samo jednog klika, a savršena je za političku i drugu instrumentalizaciju.