Ukrajinski atak na Rusku pravoslavnu crkvu
Ukrajinski parlament, izvornog naziva Verkhovna Rada, usvojio je zakon 8371, kojim se - kako se formalistički navodi u preambuli - brane nacionalna i javna sigurnost, ljudska prava i slobode u sferi aktivnosti religijskih organizacija, dok se suštinski radi o lex specialisu koji brani i onemogućuje djelovanje Ruske pravoslavne crkve na području Ukrajine. Naime, stranim religijskim organizacijama koje djeluju na području ratom zahvaćene Ukrajine - zakonodavci su isprva preferirali generičke termine, brani se djelovanje kada dolaze iz zemlje koja je agresiju i izvršila, dakle Rusije, (in)direktno sudjelujući i podržavajući je. Podržavanje agresije na Ukrajinu, u bilo kojem obliku, mora biti sankcionirano - složilo se oko toga 265 parlamentaraca, 29 ih je bilo protiv, a četiri suzdržana - stoga je svrha spomenutog zakona zabraniti svaku aktivnost stranih religijskih agenata, špijuna i agitatora, onemogućiti im raspolaganje imovinom, te uvesti bezbroj birokratskih mjera kojima službeni Kijev može kontrolirati i limitirati njihov javni utjecaj.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
- Litijska groznica Aleksandra Vučića
- Identitetski ratovi i woke kultura
- Zbogom, oružje? Ukrajinsko-ruski (ne)mir
Predsjednik Zelenski će populistički opravdati parlamentarni zakon, kojega je i potpisao, riječima kako Ruska pravoslavna crkva nije drugo nego ideološka produžena ruka agresorskog režima i aktivni sudionik ratnih zločina protiv čovječanstva pa ju je potrebno sankcionirati. Ukrajinski parlament posebno je izrevoltiran idejom Ruskog svijeta oko kojega bi se - reći će službeni ideolozi Kremlja, sve susjedne zemlje trebale okretati, (geo)politički i vjerski, pa su navedenu ideju osudili, kriminaliziravši je, a Rusku pravoslavnu crkvu, koju isključivo shvaćaju kao pobočnika agresivnom režimu, poslali u ilegalu.
Tenzije između dvije moći, svjetovne i crkvene, nisu započele jučer, već koincidiraju s raspadom Sovjetskog saveza, kada je Ukrajina proglasila samostalnost i obnovila državnost, ostavši pod jurisdikcijom Ruske pravoslavne crkve, koja duhovno-simboličko, a i političko središte ima, gdje drugdje nego u Moskvi. Kampanja za autonomiju i samostalnost ukrajinskog pravoslavlja intenzivirala se 2018, kada je tadašnji predsjednik Porošenko romantičarskim sloganom “Vojska, jezik, vjera” agitirao za neovisnu i autokefalnu Pravoslavnu crkvu Ukrajine, koja će 2019. godine to i postati blagoslovom Bartolomeja I, carigradskog ekumenskog patrijarha koji ima poseban položaj u globalnom pravoslavlju, a time je vjerski i geopolitički razvod s Rusijom finaliziran.
Na Porošenka je, čini se, snažno utjecao romantizam - možda je kao mlad gutao sličnu literaturu ili su mu pak slične ideje poslužile u razvoju vlastitog populizma - pa je, vodeći se idejom da se duh jednog naroda odražava u jeziku, svim silama pokušavao zaštititi ukrajinski jezik, a onaj ruski potpuno marginalizirati, makar u javnoj sferi, namijenivši mu status manjinskog jezika. Predvidio je “kralj čokolade”, kako su nazivali Porošenka, da javni prostor mora imati toliko i toliko sadržaja na ukrajinskom jeziku, a želio je ograničiti i svaku buduću javnu komunikaciju na ruskom jeziku.
Ova ideja jezičnog purizma za koju se Porošenko zalagao, politički je razumljiva, ali realno - imajući na umu višejezičnost Ukrajine, gdje se i u javnoj i u privatnoj sferi kombinirao ukrajinski i ruski, pa čak i njihov hibrid, mješoviti jezik ili sociolekt, suržik - predstavljala je eklatantan oblik jezičnog i identitetskog nasilja, koju su on i pristalice pravdali shvaćanjem da se radi o nužnoj etapi u izgradnji samostalne ukrajinske državnosti.
Istovremeno, službena Moskva, još od početka devedesetih godina, a posebno s početkom novog milenija, razvija ideju Ruskog svijeta, ideologema koji za cilj ima ponuditi širu definiciju ruskog identiteta, a koja se za vrijeme Putinovog mandata profilirala kao glavna ideološka odrednica Kremlja. Još je 2001. Vladimir Vladimirovič na Svjetskom kongresu domoljuba naglašavao kako se Ruski svijet sastoji od “milijuna ljudi koji govore, misle i osjećaju ruski”, a ne žive na području Ruske Federacije. Manje je Putin mislio na međunarodne organizacije u kojima je ruski opravdano jedan od službenih jezika, a više na susjedne zemlje, kojima je htio ponuditi kohezivno tkivo i identifikaciju s Moskvom. Kasnije su ideji Ruskog svijeta dodane ideje poput sigurnosti, vrijednosti, antimoderniteta i borbe protiv zapadnjačkih devijacija - sve ono čime su tipični komunikati iz Kremlja i danas obilježeni, potvrđujući time tezu da je navedena ideja postala dio službene agende.
Ruska pravoslavna crkva pod vodstvom patrijarha Kirila od 2012. - kada se Putin s premijerske vratio na predsjedničku funkciju - postaje dio državnog aparata ili, preciznije, onoga što se naziva meka moć službene Moskve. Iako je sam patrijarh iza zatvorenih vrata kritičar državnog aparata - tvrde mnogi poput Ksenije Luchenko i ostalih autora, iako su ga nekada karakterizirali kao zapadnjaka, Kirilov javni diskurs u pravilu justificira hegemonističke aspiracije Moskve, ne samo vojne već i kulturne prirode, pod egidom borbe protiv zapadnog hegemonizma, geopolitičkog i kulturnog.
Unatoč tome što ideologija Ruskog svijeta zasigurno utječe nepovoljno na unutrašnje dinamike zemlje koja je u ratu, Ukrajine, zakon koji je izglasao njezin parlament je temeljno antieuropski, budući da narušava sve postulate o slobodi vjeroispovijesti, a primjena će, za očekivati je, biti obilježena visokom stupnjem revanšizma i represije prema svakom suspektnom elementu proizašlom iz Ruske pravoslavne crkve. Time se Ukrajinski parlament, oduvijek poznat po fragilnosti i uplivu raznih aktera u vlastito djelovanje, umjesto da se bavi realnim problemom korupcije, revitalizacije infrastrukture i traganjem za mirovnim rješenjem, fokusirao na nerješive ideološke ratove, svjedočeći time o samoj krizi ukrajinskog parlamentarizma.
