Udruženi saboterski poduhvat

Ovo je doba godine kada se, uz mnoge druge, i novinari upuštaju u manje-više ambiciozno sumiranje zbivanja iz minulih dvanaest mjeseci, uz rizik od toga da se neki od događaja, pojava ili likova izostave, potcijene ili zanemare. Da bih to izbjegao, čuvam se zamki knjigovodstvenog postupka, pa ostajem na onome što je sažeto u naslov ove kolumne. I što je dovoljno za generalni zaključak, direktno izazvan onim što je, na sarajevskom božićnom prijemu prošlog četvrtka, predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto prigodno nazvala uspješnim radom i rezultatima, postignutim u 2025. godini.

U prvi mah, ne bi mi jasno šta je pisac htio reći, ali vrlo brzo dođoh sebi – hoće se, izgleda, reći da je državna vlada dobro radila, da se ima čime pohvaliti, bez obzira na ono što “sitničari” i “cjepidlake”, kad god im pridođe, rado prigovaraju. Elem: usvojeni su, doduše na guranje, državni budžet i Reformska agenda, kao uslov za benefite Plana rasta i tako iskoračeno naprijed, a to što su drugi poslovi ukopani u bolokadama i ucjenama, što je produbljena partnerska idila HDZ-a i SNSD-a; što skoro godinu nema ministra sigurnosti (ali HDZ u Vijeću ministara ima četiri od deset ruku); što je Dom naroda postao kafansko vašarište za iživljavanje bloka HDZ - SNSD; što sjednice Vijeća ministara nema kad dvojac s kormilarom Košarac - Amidžić odluči da mu se ne sviđa dnevni red; te, konačno, propuštanje još jednog roka za usvajanje dva ključna zakona, izbor pregovarača i korak ka početku pregovora – to nije važno, to su sporedna i, iz ugla šefice državne vlade, pitanja koja se nikako ne mogu nazvati sjenkom na ocjeni o uspješnom radu i postignutim rezultatima.

Uz to što je, na prvi pogled, nejasno na koju zemlju i državnu vladu se odnosi ova ocjena – jer je i pticama na grani jasno da to ne važi za državu Bosnu i Herceovinu – ova slatkasto-opojna anamneza o učinku tokom 2025. godine ozbiljno ugrožava našu inteligenciju i ono što vidimo i čujemo (poput nove “ekspertize” Sanje Vulić, kad naciopatski uspaljeno tvrdi da su samo HDZ i SNSD proevropski opredijeljeni, a ostali pokorno slušaju “kolonijalne vlasti”). Na šta, nakon dvodnevnog briselskog samita čelnika Evropske unije i zemalja Zapadnog Balkana (uz bojkot Srbije) ukazuje njihova poruku, lišena biranja riječi: Zapadni Balkan može ostati zarobljen u prošlosti ili, pak, krenuti ka zajedničkoj budućnosti u EU.

Vikend iza nas je ponudio dovoljno vremena – pred ovosedmične zakazane sjednice oba doma Parlamenta BiH i novo mrcvarenje u Vijeću ministara – za pravilno razumijevanje ove poruke. No, mali su izgledi za to da će ona išta značiti dobro uigranim i udruženim protagonistima naših ovogodišnjih neuspjeha i svima koji imaju zasluge za promašaje. Od njih se jedino može očekivati da, u nazor slavljeničkom raspoloženju, nastave s običajem da nas ubjeđuju u to da je dobro ono što je daleko od dobrog, da je uspjeh ono što je fijasko i da su njihove zasluge za sve ono što (ni)je postignuto vrijedne svakog poštovanja.

A kada se slegne praznički glamur lažnog uspjeha i prokockanih prilika (plus izgubljene pare, recimo ona ljetošnja desetina od milijarde eura), vratićemo se ustajaloj žabokrečini – neraskidivom, u praksi efektno potvrđenom antievropskom paktu HDZ-a i SNSD-a, s akcentom na grčevitoj upornosti prvih da sačuvaju druge u državnoj vlasti. Uz naciokratsko prepucavanje, sirovo vrijeđanje i uličarsko ponižavanje, okrivljavanje i etiketiranje, traženje alibija i nerijetko krajnje glupih objašnjenja i izgovora za otvorene sabotaže, te, na ciljnoj liniji te bjesomučne trke, pravodobno hvatanje zaleta za oktobarske izbore iduće godine, kojima se već uveliko podređuje sve što je naopako, podzemno, iščašeno i opasno.

Očekivati da se u tako zagađenoj društvenoj, političkoj i moralnoj pomrčini, s jedne strane uzmogne napraviti objektivan i cjelovit pogled na ono što nam je donijela i odnijela 2025. godina, a s druge iz toga iscijediti bar tračak vjerovanja u ono što nam napričaše u prazničkom raspoloženju, velika je zabuda, naivnost i neumnost. U istu rubriku se mora uvrstiti i neznanje u vezi s pravom pozadinom tog, generalno izopačenog, nazadnog i, naravno, pažljivo osmišljenog kočenja evropskog puta: onima koji u rukama imaju poluge vlasti i odlučivanja, ni na kraj pameti ne padaju Evropa i ono što su evropska pravna, politička, ekonomska i moralna pravila rada i ponašanja. Jer, kad bi to zaživjelo i postalo urnek i naše države i pravnog poretka kod nas, bili bi neizbježno ugroženi njihov status, interesi i muljaže, što je, očito, neupitno golem rizik za njihovu kožu.

Stoga je krajnje vrijeme za to da se, uz prestanak opasnog ignorisanja sve otvorenijih prijetnji komšija i susjeda ovoj zemlji i njenom opstanku, prestanemo čuditi saboterskom poduhvatu koji je, udruženim snagama, 2025. godinu učinio promašenom i izgubljenom. Čudo bi bilo da se desilo nešto drugo. Bolje, ovoj zemlji korisnije i Evropi bar za korak bliže – a ne dalje, kao sada.