U ime oca i sina
Priča, bez pretjerivanja, ima sve elemente prave seoske idile. Nastaje u podmajevičkom voćnjaku koji se proteže na nekoliko hektara, u selu Maleševci, gdje već šest decenija porodica Vasilić uzgaja breskve. Narator nas podsjeća kako vrijedni domaćini iz generacije u generaciju rade da bi obezbijedili egzistenciju za svoju porodicu i poučno poentira - sinovi su ostali na djedovini. Pa onda ukazuje na brojne nevolje, probleme u vodosnabdijevanju, male i još neredovne podsticaje lokalne zajednice, o kojima potom svjedoči i sam vlasnik. Ko je kriv tumači nam novinar: načelnik Ugljevika Vasilije Perić sprovodi samovolju, rješenja za podsticaje daje (samo) u predizbornim godinama, a isplaćuje ih kad mu padne na pamet. Na strani poljoprivrednika je i lokalni SNSD, čiji odbornik mudro zbori: “Podsticaji opštine ne smiju biti politički obojeni!” Da je Perić loš i zao, saznajemo i od državnog ministra finansija i trezora Srđana Amidžića: “Ja sam tužan”, veli on, “jer nisam dobio nijednu inicijativu iz Ugljevika da bi se ovi problemi rješavali.” Narator i Amidžić zajedničkim snagama poručuju načelniku da Ugljevik nije ničija svojina, sve zalažući se za malog, običnog i naročito mladog čovjeka.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
Prepričani prilog objavljen je u petak na ATV-u i školski je primjer propagandnog materijala. Ujedno i dokaz da slika govori više od hiljadu riječi: uz domaćina Vasilića je, usred njegovog voćnjaka, dok SNSD-ov odbornik i SNSD-ov ministar u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine ukazuju na grijehe lokalne vlasti, Igor Dodik, sin Milorada, koji je toga dana boravio u radnoj i prijateljskoj posjeti Ugljeviku, gdje je uredovao čak i u Termoelektrani. Sa sve svitom zaduženom da puku otvori oči i ukaže na potrebu promjene lokalne vlasti. Perić je grdan i nikakav, najviše zato što dolazi iz suparničke partije (ni njega ni bilo koga iz SDS-a u prilogu nema), a novinaru na pamet ne pada da išta - makar podatak o vrijednosti podsticaja - ponudi gledateljstvu, kao fingiranje druge strane. Aleksandra Pandurević, nekadašnja državna parlamentarka SDS-a, nije izdržala: na svom je X profilu, uz nekoliko fotki Sina u voćnjaku, po(d)učila raskukanog domaćina: “Junače, što ne pitaš Igora kako porodične firme dobiju 370.000 podsticaja, a Prointer 450.000, pa da tako i ti?!”
Pravo govoreći, i Igora i Oca mu još samo Amerikanci priupituju odakle im pare i kako ih troše, naročito kada su budžetske. A i vrapcima na grani je jasno da porodica Dodik ne umije praviti razliku. Još od onog vakta kada je Sin tek poželio da se bavi voćarstvom, pa ga Otac toplo preporučio Investicijsko-razvojnoj banci Republike Srpske koja ga je - kako je već red i običaj na ovom komadu Balkana - pogurala s tri i po miliona kredita. Tad je i ATV još bio neovisni medij, pa je u svome programu objavio nezaboravni odgovor Milorada Dodika na novinarsko pitanje o sukobu interesa: “Šta je, je l’ dijete treba da bude narkoman?” Ovaj nadasve specifični način vaspitanja i borbe protiv pošasti droge bio je i ostao tek porodična privilegija političara. Niko nije utvrdio koliko su entitetski milioni sačuvali Sina od zla današnjice, no pouzdano se zna da je Igor, rastući i razvijajući se, za nepunu deceniju proširio portfolio skupa sa sestrom Goricom. Uz voćarstvo, ugostiteljstvo, informacijske tehnologije, kredite, podsticaje i tendere, medije, Sin je 21. rođendan proslavio kao ozbiljan milioner riješen da se regionalno širi. Ministarstvo finansija SAD-a, njegov čuveni OFAC, i Oca i Sina i Goricu sa širokim spektrom njihovih i s njima povezanih firmi strpljivo stavlja na svoje crne liste. Tamo je zaglavio i ATV, koji je u međuvremenu postao porodična televizija Dodikovih i udarna pesnica kampanje za sve izbore. S besramnim prilozima kakav je emitiran iz Ugljevika.
Ulaganja u medije nisu politički izum Dodikovih. No, u Bosni i Hercegovini bodu oči. Otac je, poučen i vlastitim opozicionim iskustvom, vlast pečatio osvajanjem RTRS-a, gdje je i dan-danas neprikosnoveni urednik svih programa, a kako je rasla porodična imperija, širio se i medijski upliv. Vrhunac projekta je trebao biti regionalni zalogaj, poznat kao Una TV. Posljednjih mjeseci, otkako su američke sankcije prestale biti smiješne, a porodične i povezane firme Oca i Sina postale ne samo prokazane crnom listom već i zarazne za okolinu, gase se računi, a problemi gomilaju. Famozni Sirius 2010, saopćio nam je nedavno drugi državni ministar, onaj komunikacija i prometa, povukao se iz posla kojem je Edin Forto i osobno kumovao, potpisivanjem ugovora za digitalizaciju javnih servisa u BiH vrijednu 28,5 miliona KM. Da nisu čista posla, Oslobođenje je pisalo u više navrata, no lider Naše stranke u to doba nije imao potrebu ni odgovoriti na novinarska pitanja. Dodjela tendera Siriusu i zagrebačkom OIV-u, čiji je direktor nekadašnji važni hrvatski obavještajac, eklatantan je primjer političkog štimanja tendera i Dodikovo demonstriranje da sve ono što radi na entitetskom nivou može i na državnom. Tek kad se Sirius, pod teretom američkih sankcija, sam povukao, ministar Forto je s olakšanjem saopćio kako u poslu ostaje samo OIV?!
Iako bi bilo najjednostavnije i kraj Une upisati u zasluge američkih sankcija, to naprosto nije (posve) tačno. Megalomanski medijski zalogaj Otac Dodik je zagrizao dajući Sinu osnovna sredstva i poluge, novinari su dobili ponude koje se ne odbijaju, a Una je postavljena i građena po svim isprobanim (ruskim) receptima i parama. Trebala je, dakle, osvojiti auditorij propagandnim metodama naoko prepoznatljivim samo medijskim analitičarima, koji će imati i vremena i snage da temeljito prate i izbor tema i izbor gostiju. No, već na samom startu, u Unine točkove se ubacio klip ozbiljnih razmjera. Aleksandar Vučić je preko srbijanskog telekoma i svoje medijske mašinerije sabotirao Unu. Najveći regionalni majstor medijske manipulacije savršeno je prepoznao (moguću) konkurenciju i odmah pokazao kako će je držati na oku. Kada je zloupotreba medija u pitanju, Vučić je neprikosnoven na Balkanu i to želi i ostati, pa nije čudo što je vlastite metode lako prepoznao. I Otac i Sin Dodik su mala djeca za njega, koliko se god Milorad pokušavao dodvoriti svome političkom uzoru na ovom polju. Una je šapatom pala, sužavajući i na taj način porodične domete crnolistaša na entitetske i državne granice s ove strane Drine.
Što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu, računa Vučić, koji jedino sebi daje za pravo da drži regionalne medijske lekcije. Da mu se može, bolje od njegovih nastupa svjedoče reakcije na njih: kada je prošle sedmice sasuo drvlje i kamenje na medije iz BiH i Hrvatske, otvarajući tiradu napadom na Oslobođenje, i ovdašnji su (politički) građani samo čuli Sarajevo i Zagreb. I njima je do neovisnih, kritičkih medija stalo ko do lanjskog snijega. Reagirala je Evropska federacija novinara, pridružujući se mreži SafeJournalists u iskazivanju pune solidarnosti sa svima nama koje je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić napao. EFJ je zabrinut što Vučić ometa rad srbijanskih novinara i ugrožava novinare iz cijelog regiona. Ko se u BiH zabrinuo zbog ATV-ovog priloga iz voćnjaka breskvi?
