Tuzlo, izdrži još malo!
Eldina Zolj-Balenović
Radioterapija je medicinska terapija zračenjem koja koristi precizne, pažljivo usmjerene visokoenergetske zrake za liječenje raka. Cilj radioterapijskog tretmana je uništavanje ćelija raka a da se okolne zdrave ćelije i tkiva što više poštede. Zračenje također oštećuje zdrave okolne stanice, ali one se obično oporavljaju i zacjeljuju nakon tretmana. Medicinski profesionalci često naglašavaju bitnost pravovremenog početka liječenja onkoloških pacijenata jer to povećava vjerovatnoću izlječenja. Radioterapija ili zračenje se sprovodi svaki dan, u periodu od nekoliko sedmica, u zavisnosti od modaliteta koji se određuje za svakog pacijenta ponaosob. Tačan broj tretmana definiše se, dakle, individualno, te u slučaju svakog pacijenta broj tretmana i raspored dolazaka definiše ordinirajući ljekar. Sve ove informacije je moguće pronaći čim ukucate u pretraživač “radioterapija”, nalaze se i u brojnim brošurama koje su dostupne onkološkim pacijentima na klinikama, u čekaonicama, udruženjima.
Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:
Međutim, stvarnost je drugačija. Odavno, duže od godinu, u pretraživaču izlaze i informacije iz Tuzle, tužne, strašne, nevjerovatne, informacije koje lede srce, da aparat za zračenje, linearni akcelerator ne radi. Od februara 2023. u kliničkom centru u kojem se liječe pacijenti iz Tuzle, ali i okolnih gradova, ne radi aparat koji je jedan od najznačajnijih, životno važnih aparata u liječenju karcinoma. Nažalost, mnogi pacijenti dočekaju smrt prije negoli zračenje.
Zračenje ili radioterapija se odvija uglavnom na početku bolesti, najčešće neposredno nakon operacije. Pacijent je tek zakoračio na taj trnoviti put, još je u šoku, nevjerici, strahu. Znači mu svaki trenutak proveden sa porodicom, prijateljima, u vlastitom domu, poznatoj sredini gdje će mu mile, drage ruke dodati čašu vode, oblogu ili kašiku supe. Nažalost, stotine, hiljade pacijenata su primorane od februara 2023. odlaziti na zračenje u Zenicu, Mostar, Sarajevo. U nepoznate sredine, daleko od dragih lica, toplih zagrljaja, porodične trpeze. Često su primorani unajmljivati stanove u tim gradovima, jer su pacijenti preslabi za svakodnevnu vožnju, stotine kilometara, našim putevima, što je dodatni udar na njihove ionako pretanke, od bolesti iscrpljene kućne budžete. Na početak zračenja se čeka duže nego je to preporučeno. Spiskovi se gube. Pacijenti odustaju. Sve je veći broj onih koji odustaju od terapije koja je jako važna jer nemaju snage za čekanje, iščekivanje, vožnju, terapiju, povratak kući, pripremu za novi dan, novo čekanje, vožnju, iščekivanje.
Nikakvi tenderi, javni pozivi, žalioci, komisije, zakoni i pravilnici ne bi smjeli biti iznad čovjeka koji prolazi najteže dane života. Ne bi trebali biti iznad potrebe bolesnog čovjeka. Ne bi trebali biti iznad prava i pravde, a pravo na život je najsvetije, najvažnije, najvrednije u cijelome svijetu. Već poslije prve neuspješne nabavke aparata u Tuzli u rješavanje ovoga problema su se trebale uključiti sve relevantne institucije i pojedinci da se problem što prije riješi i da napokon smrtno bolesni građani dobiju priliku na adekvatno liječenje. Nažalost, nije. Niko ni prstom mrdnuo nije. Međutim, i danas, kada je nakon tri neuspješna pokušaja nabavke odlučeno da se sa najpovoljnijim ponuđačem sklopi ugovor o kupovini, uprkos žalbama, važno je znati da će i narednih šest mjeseci pacijenti biti primorani prolaziti istu golgotu jer instaliranje jednog ovakvog aparata traje oko šest mjeseci. Tuzlo, izdrži, nadamo se još malo!
