Trumpov “humani” resort u Gazi

Koliko god pronašli mana, zamjerki, cinizma i nedosljednosti u svijetu zapadne liberalne demokracije kakvog smo poznavali posljednjih desetljeća, točnije od kraja Drugog svjetskog rata, a znamo da je svega toga bilo u izobilju, točka do koje je taj svijet doveo aktualni američki predsjednik Donald Trump je zastrašujuća. I, nažalost, ciklična.

Jer s Trumpom se svijet zapadne diplomacije vratio praktično stotinu godina unazad, točnije na točku Sporazuma iz Laussane iz 1923, kada je, mimo svega ostaloga vezanog uz granice Turske i njene odnose sa Grčkom, zapravo prihvaćena Konvencija o razmjeni stanovništva između Grčke i Turske. I od tada, pa sve do 1945. godine, kada su, nakon svega, kolektivnu kaznu za užase nacizma i fašizma platili Nijemci diljem europskih zemalja, kao i Talijani na istočnoj obali Jadrana, normalizirala se užasavajuća praksa tzv. humane razmjene stanovništva, koja ne predstavlja ništa drugo doli pristojniji naziv za etničko čišćenje.

Svijet i međunarodna diplomacija su se potom donekle osvijestili i počeli izgrađivati svijet temeljen na antifašizmu, poštivanju granica, manjinskih i ostalih ljudskih prava, stvorivši iluziju da tako može zauvijek. Da bi se iluzija potom eksponencijalno povećala nakon raspada SSSR-a i Istočnog bloka.

No, onda se dogodio raspad Jugoslavije, sa svim pratećim ratovima, kojima su glavna obilježja bila etnička čišćenja. Štoviše, Franjo Tuđman je u svojoj knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” pisao o prednostima humanih preseljenja i nacionalno homogenih država.

Naivni i kulturno nadmeni svijet zapadne diplomacije je sve to pripisao nekom ekscesu i specifičnosti divljih balkanskih plemena. A onda se dogodio Vladimir Putin, pa se dogodilo etničko čišćenje Armenaca iz Nagorno Karabaha, zatim se dogodio Netanyahu i konačno Donald Trump, koji je i definitivno dokinuo svijet temeljen na pobjedi antifašizma, poštivanju granica te manjinskih i ostalih ljudskih prava.

Jer jedno je kada iz ponašanja militantne desničarske vlade Izraela prema ljudima u Gazi jasno vidimo namjeru etničkog čišćenja, a nešto sasvim drugo kada tu ideju, k tome potpuno neskriveno, zagovara američki predsjednik.

Da stvar bude ciničnija, on u Gazi vidi neki turistički resort ili nešto tome slično, što je pak cinizam prvog reda. Jer bilo je slučajeva kad se mjesto stradanja pretvori u resort, kao npr. u Višegradu ili na Mamuli, o čemu je Aleksandar Reljić nedavno snimio odličan dokumentarni film. Ali to da netko čitavu zemlju, koju je prethodno etnički očistio, pretvori u resort, još nismo vidjeli. Stvar je tim poraznija, jer nitko ne sprečava Trumpa i SAD da obnove infrastrukturu i život u Gazi s namjerom da se tamošnjim Palestincima konačno omogući pristojan život.

Na koncu, kako god ova konkretna ideja završila, a nadati se da to neće biti ovako kako je Trump najavio, iz činjenice da lider još uvijek najmoćnije zemlje svijeta, k tome one koja je liberalnu demokraciju nosila kao službenu ideologiju, uopće razmišlja o inžinjeringu nad stanovništvom, jasno je kako nas ništa dobro ne čeka.

Ne postoji zapravo ništa monstruoznije što se može napraviti nekom čovjeku ili narodu u cjelini od toga da im se oduzme zavičaj. Ako itko to zna, znaju ljudi s naših prostora, a posebno iz Bosne i Hercegovine.

Stoga je jedino što nas, opet nažalost, lokalno može tješiti, to da smo mi najgore već prošli. Problem je što ta spoznaja ne pomaže puno u široj slici, jednako kao što je problem i to da naša specifična iskustva, jednako ona iz antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu, kao i ova iskustva prekrajanja granica, etničkih čišćenja i genocida iz posljednjeg rata, nitko živ u međunarodnoj diplomaciji ne smatra relevantnima, da bi iz njih eventualno nešto naučio. A nažalost ih očito takvima ne smatramo ni mi sami, niti naša diplomacija. Koja je ionako tragično potkapacitirana i umnogome složena po partijskoj podobnosti i bez ikakvih ozbiljnih referenci u diplomatskom svijetu.