Trump, Putin i njihove doktrine

Neku večer sam gledao film “Najmračniji čas” (Darkest Hour), o maju 1940, kada Hitlerova armija zamalo nije izvršila invaziju Velike Britanije. Winston Churchill, koji je tek postao njen premijer, zatražio je od američkog predsjednika Roosevelta da pritekne u pomoć trupama. Odgovor je bio kategorički negativan, jer su se SAD držale neutralnosti - slale su municiju, tenkove, hranu, čak i avione, ali nisu ulazile u rat sve dok Japan nije napao Pearl Harbur u decembru 1941. Iako se radilo o satima, zazvučalo je sarkastično kada je Roosevelt rekao Churchillu neka pozove kanadsku konjicu, pošto je Kanada bila u ratu kao britanski dominion.

Takvi filmovi lako uzburkaju strah u ljudima da se ne ponove 1940. godine i ne izbije novi svjetski rat, a još je papa Franjo rekao da je već počeo ruskom invazijom Ukrajine. Opisanu scenu sam smjestio u sve što se ovih dana zbiva oko Venecuele. Pa sam se upitao šta bi bilo u Evropi, pa i nama na Balkanu, ako se američki predsjednik Trump bude držao onoga što je rekao nakon otmice predsjednika Madura. I šta sutra namjerava na Grenlandu, zatim na Kubi, u Kolumbiji i mnogo dalje od obje Amerike. On je za Monroevu doktrinu iz 1825. fino rekao kako je “velika stvar, ali smo je zaista mnogo prevazišli”. Mislio je valjda na napad na Iran prošlog juna i prijetnje mnogim zemljama da će tako proći ako se ne uklapaju u njegovu teoriju američkih nacionalnih interesa.

Monroeva doktrina se jeste odnosila na okruženje SAD-a, ali je u suštini bila prva moderna strategija o podjeli svijeta na sfere uticaja. Trump zna da su je više američkih predsjednika prevazišli, ne samo nad Panamom nego mnogo dalje od SAD-a, od Vijetnama do Iraka. Čak je nedavno naredio avijaciji da bombarduje položaje Boko Harama, nigerijskog ogranka isilovske islamske države, koji je držao kršćansku djecu kao taoce. Trump je rekao da je to bio poklon tamošnjim kršćanima za Božić, što je jedna od dimenzija njegove globalne strategije zaštite američkih nacionalnih interesa. U svakom slučaju, namjerava da Monroevu doktrinu prevaziđe više od svih svojih prethodnika.

To je ono što nas lako može vratiti na podjele svijeta iz vremena hladnog rata i na podsjećanje na jednu drugu doktrinu koju je sovjetska Rusija tada primjenjivala, a Putinova nastavila. Početkom januara 2022. ruska armija je u Kazakistanu vojno intervenisala, navodno kao dio zajedničkih mirovnih snaga Organizacije Ugovora o kolektivnoj sigurnosti, ODKB. Učinile su to na poziv tamošnje vlade kako bi se suzbili masovni nemiri. A ustvari, kako bi se u Kazakistanu spasila proruska vlast. Bila je to vojna vježba za invaziju Ukrajine koja je uslijedila već krajem februara. S tim što se ukrajinska vojska i vlada sve do danas ne predaju i ne vraćaju u okrilje “majčice Rusije”, što je i bio cilj invazije i sprečavanje NATO-a da se uvuče u njen trbuh.

Da, taj ODKB je samo sinonim za doktrinu zaštite interesne i sigurnosne sfere sovjetske Rusije, nazvan po predsjedniku Leonidu Brežnjevu. Ta je doktrina uspješno isprobana žestokom vojnom intervencijom u Mađarskoj 1956, a još uspješnije, iako gotovo bez prolivene ljudske krvi, u Čehoslovačkoj 1968. Trebalo je da prođu još dvije decenije da padnu Berlinski zid i Sovjetski savez, a s tim i Brežnjevljeva doktrina. Na Balkanu joj se jedino oduprla Jugoslavija. Ne zato što je spadala u zonu podjele svijeta na Istok i Zapad po formuli “fifty-fifty” dogovorenoj između Roosevelta, Churchilla i Staljina na Jalti početkom februara 1945, nego zato što je imala snage da se odupre. Mora da je Brežnjev dobro pamtio kako je Josip Broz Tito, predsjednik iz sovjetske orbite otpadničke Jugoslavije, rekao Staljinu “Njet”, pa je pokušao bar da obezbijedi sovjetsko vojno prisustvo na Jadranu. Tito nije dozvolio ni da njihovi ratni brodovi vrše remont u Boki kotorskoj. A ja se sjećam kako nam je kolega Mladen Arnautović, s kojim sam radio u Oslobođenju, a slučajno se zatekao u Čehoslovačkoj kad su ruski tenkovi kružili Pragom, javio da mu je jedan sovjetski vojnik rekao da se, za razliku od Čeha, jugoslovenski vojnici ne bi predali, nego bi se borili protiv njegove armije.

Pa gdje onda nalazim vezu između onoga što predsjednik Trump radi s Venecuelom i odakle mi je bojazan za sudbinu vlastite domovine? Upravo u tome što Trump ima mnogo šta zajedničkog s ruskim predsjednikom Putinom, a prije svega u podjeli interesnih sfera u svijetu. Ne više podijeljenog na dva vladajuća bloka, NATO i Varšavski pakt, nego da se Putin ne miješa tamo gdje Trump vidi američke interese, a neće ni on zadirati u “trbuh” ruskih nacionalnih interesa. Zato hoće da slomi predsjednika Zelenskog da prepusti petinu Ukrajine Rusiji, a s aneksijom Krima su se i Amerika i cijeli Zapad već bili pomirili. Nije Trumpu svejedno hoće li uz Rusiju biti i Kina, i s njenim vođom Xiom možda praviti neke dilove po Aziji, ali će odnose Evrope s Putinom ostaviti Evropljanima, pa neka se snalaze i bore sami, kao Churchill što je pružao otpor Hitleru bar dok Roosevelt nije pritekao u pomoć. Kako se danas ponaša prema Evropi, ako je napadne Rusija, možda bi joj Trump ponudio američku konjicu.

U tako rastućem novom svjetskom poretku i Putinu raste apetit da ostvari ambiciju koju mu je razradio lični filozof Aleksandar Dugin - da rusku federaciju proširi u granice, ako ne carske, onda sovjetske Rusije. Tu opet spadaju Ukrajina, Bjelorusija, Kazakistan i druge nekadašnje sovjetske republike. Balkan nije više u neposrednoj sferi, NATO joj se primakao preko Bugarske i Rumunije. Pokrili su i Jadran, ali Rusi ga još iz carskog doba gledaju kao rezervni izlaz na tople mediteranske vode. Pošto više nema ni Tita ni Jugoslavije, Putinovoj Rusiji je ostala samo Srbija. Nije uspjela da Crnu Goru izvuče iz NATO-kandži, ali se zato trudi da zadrži Srbiju izvan kišobrana zapadne alijanse. Nije joj ni srbijanski predsjednik Vučić baš pouzdan. Meškolji se na stolici, čas se okrećući prema Moskvi, a čas moleći Washington za pomoć. Ostaje im Milorad Dodik kao jedini nepokolebljivi pijun i obožavatelj Vladimira Putina.

Odavno se bojim da nam se u Bosni i Hercegovini ne desi Ukrajina, još od razbijanja male Gruzije i upada u Kazakistan. Mislio sam da nismo ugroženi kao oni iz prostog razloga što smo daleko od Rusije i ne spadamo u njen neposredni obruč vojne zaštite. Ali ovako kako Trump, u svojoj viziji svjetskog poretka, prevazilazi Monroevu doktrinu, a Evropu prepušta samoj sebi, Putinu dozvoljava da radi šta hoće s Ukrajinom, u okviru svoje doktrine. Bez obzira na to kako se zvala, ona je već prevazišla i onu Leonida Brežnjeva iz hladnog rata.

Kad današnju zloslutnu sliku svijeta svedem na Bosnu i Hercegovinu, ispada da će njena skora budućnost dosta zavisiti od toga kako će se završiti rat u Ukrajini. Ako Putin popusti i povuče se iz Ukrajine, ne bi bilo veće bojazni ni za nas. Ali ako pobijedi, možda će nastaviti po Moldaviji i Balkanu. Ne vjerujem da bi ušao u otvoreni rat s Evropom ukoliko NATO ne pošalje svoje trupe u Ukrajinu.

Još ne vjerujem ni da bi Putin stigao do Bosne, gdje bi ga samo Dodik rado dočekao. Ali ko zna šta nas još čeka u ovakvom svijetu kojim vladaju Trump, Putin, Viktor Orban ili Benjamin Netanyahu. Rusiji bi odgovaralo da ima na Balkanu krajnje uporište svoje doktrine. A Dodiku bi bilo dosta da vlada nad kneževinom zvanom Republika Srpska, kao njegove kolege u Abhaziji i Južnoj Osetiji, koje su otcijepljene pokrajine Gruzije i priznaje ih samo Putinova Rusija. Ovakav scenarij je ipak ostvariv samo u nekom filmu, jer nije ni Trumpovo, ni Putinovo, pa ni Dodikovo. A što bi rekao Ivo Banac, dok su se svih proteklih vjekova druge balkanske državice selile gore-dolje, smanjivale i smjenjivale, Bosna je uvijek ostala Bosna.