Trideset godina OHR-a

Christian Schwarz-Schilling, u svojoj knjizi “Prokockani mir u Bosni”, s podnaslovom “Neuspjeh Evrope na Balkanu”, svjedoči o motivima uspostavljanja OHR-a iz prve ruke, onako kako mu je to predstavio Richard Holbrooke. Schilling je za vrijeme pregovora također boravio u Daytonu iako nije bio službeno član njemačke delegacije koja je pratila pregovore. Holbrookea je dobro poznavao još iz vremena kada je bio američki ambasador u Bonnu, tako da je s njim mogao voditi otvorene razgovore. Iz jednog takvog razgovora, koji je opisao u svojoj knjizi, jasno je radi čega je uspostavljena institucija Visokog predstavnika (HR) u Bosni i Hercegovini. Kada je Schilling, kao dobar poznavalac prilika u BiH, upozorio Holbrookea da postojeće etničke stranke neće provoditi mirovni sporazum i da će ga opstruirati na svakom koraku, Holbrooke mu je “energično objasnio”: “Kako se u postojećem vremenskom okviru problemi uopće ne mogu riješiti, odlučio sam da predvidim institut HR-a, kako bi se odlukama HR-a u budućnosti mogle rješavati nezakonite odluke koje u politici BiH ne vode dogovoru etničkih grupa. Mislim da je to jedina mogućnost da se i u budućnosti, kroz uticaj međunarodne zajednice, urede i naprave odgovarajuće korekcije nepravde i haosa zbog neusaglašenosti ustrojstva. Naravno, sada se još moraju definirati njegovi zadaci i ovlaštenja kako bi ovaj instrument postao efikasan”. Ti zadaci i ovlaštenje su definirani u konačnom tekstu Dejtonskog sporazuma, u Aneksu 10: “Visoki predstavnik je konačni organ na terenu vezano za tumačenje ovog sporazuma o implementaciji mirovnog rješenja”. Uz to, on je organ nadzora i jedini nadležan ocjenjivati proces njegovog provođenja.

Dakle, u Daytonu je svima bilo jasno da će etnički motivirane blokade uvijek biti moguće. Schilling dalje citira Holbrookea: “Promjene koje su neophodne u Ustavu i u odredbama, za početak se mogu realizirati samo kroz instituciju HR-a, koja će, također, biti izvan bosanskih struktura”.

Na Londonskoj konferenciji, 8. 12. 1995. godine, formirano je Vijeće za implementaciju mira (PIC), od 55 država, koje je nadležno za provođenje civilnog dijela Dejtonskog sporazuma. PIC je imenovao prvog visokog predstavnika za BiH - Carla Bildta i uspostavio svoje izvršno tijelo, Upravni odbor, koji će imenovati sve buduće visoke predstavnike. Generalni tajnik Ujedinjenih nacija, gospodin Antonio Guterres, u svom dopisu od 14. srpnja 2023, predsjedavajućoj Predsjedništva BiH Željki Cvijanović potvrdio je da je Upravni odbor PIC-a nadležno tijelo za imenovanje visokog predstavnika. Izražavanje podrške izabranim visokim predstavnicima rezolucijama Vijeća sigurnosti nije izričito, obavezno je da svoj mandat provode u skladu s rezolucijama UN-a. Taj nivo legitimiteta se potvrđuje prihvaćanjem izvještaja koje visoki predstavnik redovno podnosi Vijeću sigurnosti.

Mirovni sporazum za BiH potpisan je u Parizu 14. 12. 1995. godine, u Daytonu je samo parafiran 21. 11. 1995. godine, što znači da još nije bio zvaničan dokument.

Ako se usporede datumi, vidljivo je da je Aneks 10 Dejtonskog sporazuma, kojim se formira HR (visoki predstavnik i njegov ured), realiziran i prije zvaničnog potpisivanja Sporazuma. Time su američka administracija i međunarodna zajednica dale do znanja da je visoki predstavnik unaprijed postavljen kao garant provedbe Sporazuma i da bez njega on ostaje mrtvo slovo na papiru.

Ukoliko tragači za “izvornim Daytonom” žele doći do njegove izvorne ideje, onda trebaju doći do temeljnih ideja njegovog rodonačelnika – Richarda Holbrookea.

Prvo, on sam je znao da Sporazum ne vrijedi bez visokog predstavnika i da se ne može legalizirati bez prethodno postavljene institucije koja garantira njegovu provedbu.

Drugo, međunarodna zajednica može imati utjecaj na provedbu Sporazuma samo preko visokog predstavnika.

Treće, visoki predstavnik je jedini s mandatom međunarodne zajednice koji tumači Sporazum i ocjenjuje njegovo provođenje, odnosno neprovođenje.

Četvrto, Holbrooke je znao da postojeće vladajuće etničke stranke nisu u stanju, u dogledno vrijeme, riješiti probleme koji će se nametnuti. One će proizvoditi kaos i “blokade etnički motivirane”.

Peto, znao je da vladajuće etničke politike neće izvršiti “korekcije nepravde” koje su unesene u Sporazum i da neće htjeti “usaglasiti ustrojstvo”, odnosno neće unijeti potrebne promjene u Ustav i njegove odredbe, kako bi država bila funkcionalna. Pretpostavljalo se da će etničke stranke donositi nezakonite odluke, “koje ne vode dogovoru etničkih grupa”.

Zbog svega toga, visokom predstavniku dato je u mandat da to spriječi i osigura provedbu Dejtonskog sporazuma. Da bi u tome uspio, određeno je da mora biti “izvan bosanskih struktura” i da mora imati autonomnu moć. Zemlje PIC-a, zadužene za kontrolu provođenja Dejtonskog sporazuma, veoma brzo su uočile da visoki predstavnik mora imati instrumente i mehanizme te moći. Već u decembru 1997. godine, na sastanku u Bonnu, visokom predstavniku su proširene ovlasti predviđene Dejtonskim sporazumom. Između ostalog, dodijeljeno mu je “da može donositi i druge mjere koje će osigurati provedbu Mirovnog sporazuma u cijeloj Bosni i Hercegovini i njenim entitetima, kao i vođenje zajedničkih institucija. Ove mjere mogu uključivati akcije protiv osoba na javnim funkcijama, odsutnih sa sastanaka bez valjanog razloga ili za koje visoki predstavnik smatra da krše zakonske ovlasti po mirovnom sporazumu ili uvjete za njegovu provedbu”.

Ako postoji “izvorni Dayton”, onda je on u ovim Holbrookeovim stavovima i u odlukama PIC-a, odnosno njegovog Upravnog odbora.

Upravni odbor je do sada imenovao osam visokih predstavnika. Neki od njih su radili u granicama svoga mandata i uz podršku međunarodne zajednice. Neki su svoj mandat potrošili na pisanje izvještaja Vijeću sigurnosti o blokadama, a da te blokade nisu uklanjali. Ruku na srce, nisu imali podršku koja im je bila potrebna i nisu htjeli ulaziti u unutarnje i vanjske sukobe. Bez zamjerki s bilo koje strane, prošli su kroz svoj mandat neokrnjeno.

Postojeći visoki predstavnik Christian Schmidt, već u inauguralnom govoru otkrio je ambicije. Došao je s mandatom da se država pokrene iz stagnacije, da se otvore pristupni pregovori s EU, da se uspostave institucije sistema koje su bile blokirane nakon zadnjih izbora, da se postojeće institucije pokrenu i počnu djelovati, da se zaustavi kriminal u državi i kriminalci procesuiraju, da se procesuiraju rušitelji ustavnog poretka, itd. To je bilo izvan standarda na koji su se bile navikle vladajuće etničke stranke. One su blokirale provedbu Dejtonskog sporazuma i u onim elementima u kojima je bio sprovodiv, a onda su stanje proizvedeno blokadama proglasile kao neodrživo. One su sam Dayton okrenule protiv Daytona. Uradili su upravo ono što je Holbrooke želio spriječiti uvođenjem institucije Visokog predstavnika: proizvodili su kaos. Kada se Christian Schmidt suočio s tim i počeo otklanjati blokade, napali su ga žestoko sa zahtjevom da napusti BiH. Napadi su dolazili i dolaze podjednako sa svih strana, i s lijeve i s desne. Ljevičari ga napadaju jer poštuje etničke kriterije unesene u Dejtonski sporazum, desničari jer ne dozvoljava daljnju etničku podjelu države. Između te dvije vatre on nastoji osnažiti institucije sistema da donose odluke o unutarnjem preustroju države i da procesuiraju one koji taj sistem ruše. Možemo samo zamisliti kakav bi kaos bio da ga nema.