Tragedije se događaju, ali...

U mraku u kojem živimo svako malo se čaša preliva i uvijek mislimo da ne može gore i da nema onoga što nam se već nije dogodilo. Ali stvarnost nas neprestano demantuje govoreći da može i još gore. Da nema kraja, da je ispod duplog dna još mnogo procjepa koji nas mogu progutati i unesrećiti. U društvu u kojem malo šta funkcioniše i ogromna količina svakodnevnog jada se izliva preko naše egzistencije, samo je pitanje dana kad će se dogoditi neka nova tragedija.

Ona je naša sastavnica, samo po tom pitanju njegujemo kontinuitet, u njoj se ogledamo i sa njom saživljavamo kao neodvojivim dijelom bića. Kulturološki svikli na opetovano propadanje, mi ne vidimo drugi način postojanja osim stalnog prisustva kulture smrti kao jedinog stvarnog pokretača. To naše usađeno crnilo privlači iznova novu nesreću, a potreba da se sve ono što nam se događa neprestano transcendentira i traži uzrok u vanljudskim uzrocima, onemogućava nas da razvidimo i sagledamo ono što jeste suština kolektivnog društvenog poraza.

Dakle, jako je malo suočavanja. Sa svakim novim gubitkom ništa se ne čini kako bi se istinski i sistemski sagledale greške i propusti kojima jesmo skloni. Svaka tema je kratkoročno prisutna, zgražavamo se, oplakujemo i onda zaboravimo. Nikad ništa ne završavamo do kraja, ostavljamo nove mogućnosti da nam se ponavljaju pogubni padovi. Sklon sam uvjerenju da je jedan od osnovnih razloga toga opšte pojeftinjenje života na koje jesmo pristali. Iako smo davno izašli iz rata, iako, uslovno rečeno, živimo u nekom miru, mi se ponašamo jednako kao i svaki put do sada. Strategija stvaranja zbjegova koji se poput nojeva uglavnom bave zabijanjem glave u pijesak, onemogućava svaki vid prevazilaženja i dolaska do progresivnijih rješenja koja će ponuditi mogućnost da se odgovornije, predanije i uvjerljivije posvetimo očuvanju onoga najvrednijeg, neprikosnovene kategorije ljudskog bivanja i opstanka.

Zarobljenost u politički kotao koji sluđuje, etnonacionalna histerija koja prevladava u javnom prostoru, podražavanje podjela i isključivosti učinilo nas je apsolutno neosjetljivim na one najvitalnije segmente opstanka. Sklonost pojednostavljivanju, nemogućnost da se pogledamo u ogledalo, svako sam za sebe, i da vidimo šta smo to kao individue uradili da bi nam bilo bolje i drugačije, stvara dugoročne promašaje i lošu improvizaciju kao neprikosnoveni način djelovanja.

Iz toga proizlaze gubici i zanemarivanja. A kratkoročno javno pamćenje važnih stvari, posebno onih koje su nas zaboljele, otvara nove prostore da se unesrećujemo i posrćemo. Jer odbijamo prihvatiti i reći sebi da je problem u nama. Sve što se događa, ne dolazi izvan nas samih, samo smo mi uzročnik pada i mogućnost promjene. Ali nikako da se dogodi ono stvarno otrežnjenje iz bunila u koje smo upali i već decenijama ga produžavamo strahujući da bi buđenje moglo biti bolno i neizvjesno. Ono i jeste takvo, ništa nam ne daje garant uspjeha, ali sve je bolje od pristanka na stihiju i zanemarivanje nužnosti kultivisanja ovog društva.

Razjedinjenost u kastinske torove, okoštalost i zarobljenost u mitomansku svijest koja zanemaruje istine i realnost situacije, svakim danom udaljava ovu zajednicu od mogućnosti promjene. Ona ne može doći sama od sebe, ne može se desiti preko noći, već mora biti odlučan i kontinuiran rad. Iako možda još nije kasno, doima se da je sve manje vremena. Protraćene su generacije, a još uvijek se ne naziru kraj i razrješenje. Ne odbacuju se okoštali narativi, samo se reprodukuju laži u koje smo ubijeđeni i mi ih prenosimo kao neupitne istine.

Najlakše bi sada bilo reći tragedije se događaju, eto, to je prosto tako, božje davanje i ništa ne možemo učiniti. Međutim, nelagoda koju svaki put stvara takav stav poziva na radikalno propitivanje svega, na suočavanje sa onim u čemu i kako postojimo. Nije dovoljno reći da nam se nikad ne ponovi, treba djelovati, svaki dan, svaki sat, svaki trenutak je važno razobličavati društvene konstrukcije koje ubijaju. Nemamo odgovor na pitanje koliko još života, ali moramo svim sredstvima djelovati kako bismo stvorili što manje prostora da se životi gube. I treba zapamtiti, danas je to neko drugi, sutra to možemo biti i mi. Ništa nam ne garantuje da tako neće biti.