Teško kao planinu pomjeriti

Početak nove godine je vrijeme kada svako od nas sniva snove, želje mu se motaju po glavi, planira ovo ili ono, zapisuje prioritete, postavlja rokove za realizaciju... Sve je to svojstveno ljudima i sasvim je uredu imati liste onoga što želimo postići do kraja kalendarske godine. Jer, šta je život bez planova i želja? Šta će vas ujutro pokrenuti, čemu ćete težiti, zbog čega se i za što boriti? Sasvim je razumljivo i ako se od tih desetina rednih brojeva na listama želja u decembru prekriže samo dvije ili tri, a ostale prenesu u narednu i tako ukrug. Važno je ne odustati, važno je željeti. Samo, ogromna je razlika u listama želja bolesnih i zdravih.

Mi, bolesni, imamo samo jednu želju, jedan redni broj, 1. da ozdravimo. I tu je kraj, tačka. I nikako ovo nije patetika i nikako ovo nije laž kojom se tješe oni koji se razočaravaju neuspjesima u smislu ostanka na poslu koji su jako željeli promijeniti, neuspjeha u kupovini nekretnine, zamjeni automobila, estetske operacije, egzotičnog putovanja i ostalih ljudskih, normalnih želja. Ovo je životna istina. Baš kao što je istina da bolesnog ne razumiju oni koji imaju sreću da ispisuju ljudske, normalne želje. Jer, da je drugačije, ne bih skoro svake sedmice barem jednom čula “tek te sada razumijem”. A razumije zato što se sama našla u situaciji da čeka pHd nalaz. Samo da čeka nalaz. A čekati pHd nalaz je teže, bolnije i mračnije od crne zemlje čiji miris osjećate u nozdrvama, od kamena u grudima koji vas steže sve jače, od skamenjenih suza u očima koje se baš tu skupljaju jer da izbiju iz očiju, potopile bi kuglu zemaljsku.

A kada prođu te sedmice čekanja na nalaz koji vam u potpunosti promijeni smjer života, izvrne naopačke svakodnevnicu, učini vas potpuno drugom osobom, nastupa još mračnije, teže, bolnije vrijeme. Borba za lijek, borba za život, borba za opstanak. I zato, iako imamo samo jednu želju, nju je ostvariti teže nego pomjeriti planinu. Vrlo brzo progutate Ca na papiru, odmah ispod vašeg imena i matičnog broja. Za to vam treba svega nekoliko dana ili sedmica, ali svi strahuju od onoga što će ispod, u polju Th: onkolog napisati. Kakvu ćete terapiju dobiti, koji lijekovi će vam trebati, koliko koštaju, gdje ih nabaviti, kako ih nabaviti? Posebno zato što će se to ispisivati mjesecima, godinama, decenijama ispod vašeg imena i matičnog broja, jer ovog odvratnog, upornog, mračnog neprijatelja je teško pobijediti. Teško kao planinu pomjeriti. I imajte to na umu. Uvijek. To što je neko operisan prije godinu, dvije ili pet... ne znači ništa. Borba traje istim intenzitetom, ne prekida se godinama (osim kada nema lijekova).

Tijelo je izloženo otrovima godinama, a um i razum brigama, čežnjama, strahovima, iščekivanjima, osluškivanjima. Strada sve, od glave do pete, od misli do snova. Sve je u stavu “na gotovs”, napeto kao struna, i disanje, i razmišljanje, i misli, i osjećaji, i koraci i pogledi. Živjeti u samoodbrani, čekati nalaze, kontrole, terapije, poboljšanja, pogoršanja, umara, jako umara, iscrpljuje, baca vas na dno, ispod dna, u podrum, čupate se, držite za užad spasa, ali i ta užad su sve tanja kako vrijeme prolazi, sve ih je manje, sve su rjeđa. Osjećate se kao u živom blatu koje vas vuče na dno, tiho i polahko se obavija oko vas, guši vas, oduzima vam dah, a vi se pokušavate izdići iznad površine, udahnuti vazduh, iskoračiti, spasiti se, preživjeti.

A život pored vas kao divlja Neretva huči, prepliću se brzaci, slapovi, prolazi život, odlazi, ne obazire se, ne čeka vas, nema kad, hrli onima koji će i danas biti smrtno tužni zbog neuspjele kupovine nekretnine, auta starog nekoliko godina, poslovnog neuspjeha, kraha ljubavne veze, nerealizovanog putovanja ili nezadovoljstva zbog malih ili velikih grudi, nekoliko bora oko očiju ili izgleda nosa. Žuri onima koji misle da se životom bave u njegovom punom sjaju, iako niti ga cijene niti im je vrijedan koliko bi trebao biti. Ne znaju kako je opraštati se od njega svako malo. Hvala Bogu nisu nikada bili primorani to činiti, kao onkološki pacijenti koji iščekujući svaki novi nalaz to čine. U sebi, naravno, svake sedmice, mjeseca, godine. Većina ovih drugih, najsretnijih ljudi na svijetu, smatraju da im život po nekom pravilu pripada i tako se odnose prema njemu.

Kako bih samo voljela kada bi svi znali ustvari cijeniti život, svaki novi dan, novu priliku, šansu. Kako bih voljela da život pripada podjednako svima.