Terapija jača od svakog citostatika
Vrlo često mi padaju na pamet stihovi Dine Merlina “Gdje si bio ti kad je bilo najteže”? Odnose se ti stihovi na razne periode, ali za najveći broj ljudi i najčešće na period agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. Međutim, u mom slučaju sve se češće odnose na period borbe sa karcinomom. Tada, u tim teškim trenucima zaista shvatate ko su vam prijatelji, lojalni, iskreni, veliki, ali do izražaja dolazi i ljudskost, empatija šire zajednice. U tim trenucima vam postaju jasnije i mnoge druge stvari, obraćate pažnju na pojave koje neko drugi i ne primijeti.
Od odlaska na vječni svijet našeg Halida Bešlića je prošlo šest mjeseci. Nisam htjela ranije pisati ove retke jer se nekako, kada čovjek preseli, svi utrkuju da objave, prikažu, pokažu, sjećaju se onoga i ovoga, pa vrlo često neke lijepe i čiste namjere znaju skrenuti u samopromociju, lično dokazivanje. Zato danas pišem o veličini Halida Bešlića, estradnog umjetnika, osobe koja se mogla liječiti bilo gdje na ovom svijetu, a izabrao je naše nebo, sunce, zrak, ljude. Izabrao je sarajevsku onkologiju, na KCUS-u i prolazio zajedno sa nama sve što prolazi bilo ko od nas.
Na početku karijere, tokom života, ali i na kraju života je birao isto, da ne bude zvijezda, nego samo jedan od nas. Nije birao privatne apartmane svjetskih klinika svjestan da si tamo samo broj sa skupim osiguranjem. Ostao je na klinici, sa svojim narodom, u sobama koje imaju dušu, jer u njima rade ili se liječe ljudi koji te razumiju i bez riječi. Bio je sa nama jer je od glave do pete pripadao ovoj zemlji, nama, i u dobru i u zlu.
A nama, ostalim onkološkim pacijentima, to je značilo mnogo. Jer, ako on, koji može kupiti kartu za bilo koju svjetsku kliniku, vjeruje našim doktorima i dijeli ovu našu sudbinu, onda i naša borba ima više smisla. Njegovo ostajanje za nas, koji smo sjedili u istim čekaonicama, dijelili isti hodnik, bila je terapija jača od svakog citostatika, imunoterapije, hormonalne terapije. Samo njegovo prisustvo je kod mnogih od nas pobijedilo strah, očaj, neizvjesnost, tugu. Jer, isti onaj glas uz koji smo se zaljubljivali, slavili rođenja i plakali šutio je zajedno sa nama. Stajali smo u istoj četi, na istom zadatku, sa istim mogućnostima, nadama i željama. Njegov ostanak ovdje bio je najveći poklon koji je mogao dati svojim sugrađanima i saputnicima u bolesti. To je bila njegova posljednja, najtoplija, najuniverzalnija, najtiša, ali i najglasnija i najljepša pjesma. Pjesma o lojalnosti, o korijenima koji su dublji od straha, o ostanku.
Danas, pola godine nakon što je utihnuo taj glas, hodnici Onkologije su i dalje isti. Ljudi i dalje čekaju, nadaju se i strepe. Čekaju terapiju, mjesto u dnevnoj bolnici, na odjeljenju ili pregledu. Bore se za lijekove, terapije, termine pregleda. Ali ostala je priča o našem Halidu koji je izabrao nas. Koji je volio nas. Koji je svojim ostankom vratio nadu mnogima koji su željeli odustati, probudio povjerenje nevjernima, podstakao na liječenje one koji su od nemoći odustajali.
Dok brojni drugi na rutinske operacije odlaze van granica naše zemlje, Halid je junački, hrabro, dostojanstveno, smireno bio najteže bitke sa svojim narodom. Do zadnjeg trenutka je gledao naše nebo. Disao naš zrak. Bio u svom, na svom, sa svojima. Nije nas iznevjerio kad je bilo najteže. I zato mu to nebo, koje je sada iznad njega, duguje mir, onakav kakav je on davao nama dok smo sjedili u onom istom redu, čekajući čudo. Hvala ti, legendo, što si ostao čovjek do zadnjeg daha. Nama je to značilo mnogo. I zaista, kao što si nekada izjavio i zaželio, to se i desilo, s pravom, s razlogom pamtimo te kao dobrog čovjeka!