Svi vi koji ulazite, ostavite svaku nadu
Prije nekoliko dana, na jednom u nizu sastanaka koje onkološki pacijenti posljednjih sedmica održavaju širom Federacije, sa raznim i brojnim funkcionerima, predstavnicima vlasti na svim nivoima, predstavnicima farmaceutskih kompanija, kliničkih centara, nevladinog sektora, kako bismo pomogli oboljelima, jedan gospodin mi postavi otvoreno, direktno pitanje “koji problem imaju onkološki pacijenti”?
Osjetih u sekundi kako propadam, tonem, sve dublje, jedan krug pakla, drugi krug pakla, treći krug... crnilo, mrak, rolerkoster potreba, želja, nemogućnosti, tuge, očaja, straha, neizvjesnosti. Odjednom se sjetih Vergilija i Dantea koji koračaju prema vratima pakla na kojima stoji upozorenje: “Svi vi koji ulazite, ostavite svaku nadu!”.
Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:
- Jedan život manje, cifra u budžetu više
- Zakoni u FBiH su protiv čovjeka
- Srce se zaledi zbog bešćutnosti sistema
I zaista. Kada u ruke, koje drhte kao grane mlade, tanke breze na jesenjem vjetru, uzmete prvi onkološki nalaz, u FBiH imate i ostaje vam jedino nada, jer ništa drugo nemate, a sve oko vas vrišti ostavi i nadu, odustani. Da je neka druga situacija, neko drugo društvo, neki drugi sistem, neka druga stvarnost i realnost, odgovor bi trajao nekoliko minuta, a onda do kraja sastanka i rješenje problema. Međutim, to pitanje je u meni probudilo i dotaknulo svaku ćeliju, misao, streslo me je kao što se stresamo odlazeći svakodnevno po terapiju koje nema, odlazeći na pregled koji ne možemo zbog pokvarenog aparata obaviti, odlazeći u čekaonice kliničkih centara širom FBiH koje su sve punije.
Kod onkoloških pacijenata sve je problem. Svaki dan, sat, minuta je problem.
Pokušavam u trenutku istaknuti prioritete, ali oni se nižu, nižu, jedan po jedan do beskonačno. Šta je u onkologiji prioritet? Život. A sve je život. Lijek, pregled, psihološka podrška, hrana, suplementi, vitamini... a ništa nema.
Naime, stanje sa redovnim terapijama, citostatskim i hormonalnim nije ništa bolje, odnosno iz dana u dan je gore, jer u kliničkim apotekama nedostaje sve više lijekova i na njih se sve duže čeka. Onkolozi i pacijenti se snalaze, improvizuju, traže, mijenjaju, kupuju. Stanje sa listama čekanja na pametni lijek i imunoterapiju je također očajno, jer liste su sve duže.
Stanje za nas koji prolazimo ove tamne staze, sasvim očekivano.
U FBiH se na procjenu Svjetske zdravstvene organizacije, da će iz godine u godinu broj onkoloških pacijenata rasti za 30 posto u cijelome svijetu, nisu ni osvrnuli, a kamoli nešto konkretno poduzeli. Ups! Jesu. U budžetu za 2024. su planirali 12 miliona KM manje za citostatike. Znači, svjesno su ubili nekoliko stotina majki, sestara, kćerki, braće, očeva. Namjerno. Ciljano. Planski su proizveli krizu sa citostaticima, jer su svjesni da je među nama ogroman broj onih koji je neće moći ni kupiti i tražiti refundaciju. Ogroman broj je onih koji odustaju od liječenja.
I tu nije kraj. Od prvoga dana dijagnostike, sumnje na karcinom, pa sve do preživljavanja ili smrti, psihološka pomoć i podrška su nepoznanice u našem sistemu. Kada osjetite da ne možete pronaći prava vrata izlaza u trenutku kada podignete Phd nalaz, na kojem vam je napisana presuda, sami ste. Ako osjetite strah, tugu, očaj, ljutnju, ako vas odbace najbliži i najdraži, ako istovremeno ostanete i bez posla, sami ste. Sami se čupamo, borimo, hvatamo za slamke spasa, pronalazimo načine i mogućnosti, pokušavamo progutati tu knedlu koja steže naša grla kao omča koju nosimo sa sobom gdje god krenemo, s kojom živimo. Svi znamo koliko je mentalna snaga jaka. E i o toj mentalnoj snazi naša država ne vodi računa. Ili možda vodi, samo mi to ne znamo. A vodi tako što nam skraćuju muke, jer svakako imamo rak, što se prije pomirimo s presudom, svima će biti lakše, pa je l?
Nikakav dodatak, pomoć, podršku, naknadu nemaju onkološki pacijenti od bilo kojeg nivoa vlasti za kupovinu suplemenata, vitamina koji mjesečno koštaju skoro kao prosječna plata u FBiH. Istina, citostatici i hormonalna terapija su besplatni (naravno, kada ih ima u kliničkim centrima), ali da biste to podnijeli na nogama, morate potrošiti sve što imate i nemate da ojačate tijelo napadnuto bolešću i “otrovima”. Ako se uzme u obzir da većina nas običnih ljudi živi od 700 do 1.000 KM mjesečno, odgaja ili školuje djecu, mnogi plaćaju kredite ili kirije, račune, David Copperfield je za nas amater.
I onda dolazimo do ortopedskih pomagala, proteza, posebnih grudnjaka u koje se stavljaju proteze, rukava koji sprečavaju limfedem, perika, turbana koji koštaju cijelo bogatstvo.
Ma, ustvari, imaš rak! Šta će ti grudnjak, silikonska dojka, perika... Kome i zašto uopće želiš da izgledaš kao čovjek?
Još država treba i na to da misli, a političari voze aute stare pet godina. Kada krenu sa porodicom na more službenim autom, ne znaju šta se sve može pokvariti na tako “starom” autu. Valjda je to važnije?
Imaš rak, lezi, umri i skini se više s grbače države.
