Sutra sve može krenuti u rikverc
Bila je dobro nekoliko godina nakon operacije. Sve je bilo uredu. Bio je mart 2023. godine. Otišla je uplatiti ljetovanje i poslije toga je imala termin za UZV abdomena, jedan od pregleda koji se, između ostalih, svakih šest mjeseci priprema za onkološku kontrolu. Sjedile smo između te dvije njene obaveze, pile kafu, pričale o plažama Sredozemnog mora, jer se željela uputiti na jednu od onih najbližih Barceloni o kojoj je sve znala, iščitala, pregledala i godinama je željela posjetiti. Nepuni sat poslije sve se srušilo kao kula od karata. Nalaz nije bio dobar, pokazao je nevjerovatno brzu progresiju bolesti, metastaze koje su već bile zauzele komplet abdomen. Poslije dodatnih pregleda i analiza stanje je bilo jasnije, nema načina da ozdravi. Pitanje je dana. Vrijeme je odbrojano. Najduže tri mjeseca. Nije dočekala termin ljetovanja.
Poznajem desetine ovakvih primjera. Sve je uredu do jednom, do jednog nalaza, jedne kontrole, jednog odlaska doktoru. I zato je pretežak ovaj osjećaj života na čekanju između dva šaltera, dvije laboratorije i bezbroj uputnica. Iscrpljuje, otežava, stvara nevjerovatne doze stresa. Život u iščekivanju je psihološka opsada. Kako vrijeme odmiče, a karcinom se liječi godinama, postajemo svjesniji da ono što je danas uredu, sutra ne mora biti, ali i da toliko malo, odnosno ništa nije u našim rukama. Svaka kontrola koja dolazi puno brže nego što mi želimo, ustvari, čini mi se da ona nikada i ne prolazi, stalno podsjeća na prolaznost života, podsjeća da sutra sve može krenuti u rikverc, strmoglaviti se u najdublje dno.
Većina nas živi u dvije dimenzije. U jednoj smo supružnici, partneri, roditelji, radnici, prijatelji, ljudi koji planiraju ljetovanja, obavljaju svakodnevne obaveze. U drugoj dimenziji smo broj protokola, kartona, oni koji bi dali sve da samo jedan dan ne moraju razmišljati ili označavati datume kontrola u kalendaru, ići po uputnice, zakazivati termine, čekati termine, odlaziti na terapije, lijegati na stol za pregled i sa nadljudskim naporom pokušavati pročitati sa lica doktora rezultat analize, jer u tim momentima je svaki djelić stotinke čekanja previše, zaustavi dah, zakuje pogled, želudac preokrene, noge oduzme, ruke zaledi... Postajemo eksperti za medicinsku terminologiju koju nikada nismo željeli naučiti. Znamo razliku između sedimentacije i CRP-a bolje nego razliku između toaletne vode i parfema. Život se pretvara u niz između. Između vađenja krvi i rezultata. Između pregleda i dijagnoze. Između jedne i druge terapije.
U tom vakuumu, lako je zaboraviti kako se jednostavno diše. Sasvim je jasno da je ta zamka u našim glavama i niko nam ne može pomoći osim nas samih, jer mi sami dopustimo kontrolama da nam ukradu dane, ali smo bespomoćni. Prejako i preteško je iskušenje. Previše je straha i želje. Premali smo i nejaki pred svime što karcinom donosi sa sobom da bismo i javno i tajno izgledali kao da se ne dešava ništa. Ali, nema ni slobodnih dana, odmora, predaha. Čim prođe jedna kontrola, u podsvijesti se već pali sat koji odbrojava dane i sate do sljedeće, započinje nova misija preživljavanja do novog termina. Zaboravljamo da iza bolničkih zidova i vrata sunce i dalje prži, kiša i dalje pada, a život ne čeka na naš uredan nalaz da bi se nastavio. On nastavlja svojim putem, ne zastajkuje, ma i ne prikoči, prolazi, odlazi. Život se dešava sada, baš u ovom trenutku, upravo dok držimo fasciklu pretešku od, u ovom ciklusu prikupljenih, nalaza ili zgužvani žuti stiker sa datumom pregleda.
Život, problemi koje je u naš život donio karcinom, ali i sistem nas melju svojim sporim zupčanicima, a mi, jedni iza drugih stojimo u redu, čekamo, uvijek nešto čekamo.