Šutnja koja uništava

Deluzije u kojima živimo, egzistiranje u političkom balonu etnonacionalnog sluđivanja, vozanje lijevo i desno kroz dimne zavjese partitokratskih procesa, hoće li mu suditi, jesu li ga osudili, hoće li se desiti secesija, hoće li biti rata, šta je rekla međunarodna zajednica, ko je uz nas, a ko nije, doveli su nas do tačke u kojoj smo postali potpuno neosjetljivi na one suštinske probleme koji izjedaju društvo. Šutnja na sveprisutno nasilje, neriješena ubistva, seksualna eksploatacija maloljetnih osoba, odroni koji sravnjuju cijela sela, dotrajali starački domovi u čijim buktinjama vatra guta ljude, sve to upućuje na razinu nenormalnosti na koju smo pristali. Sa kojom smo saživljeni i iz dana u dan je sebi nastojimo racionalizirati i potisnuti. Jer, kaže se, eto nesreće se događaju, na neke se stvari ne može uticati, sudbina, božije davanje. Ali daleko je od toga.

Potpuno smo zapušteni, hipnotizirani irelevantnim temama i raspravama, dok se ono suštinsko neprestano gura pod tepih. Otuda nam se stvarnost, koju zanemarujemo, svako malo vraća kao bumerang i brutalno nas udara u lice. Međutim, ni u tim slučajevima, u najcrnjim scenarijima, ne izvlačimo bilo kakve dalekosežnije pouke, ne problematiziramo, nema dijaloga i promišljanja kako pokušati prevazići stanje beznađa u koje smo već jako dugo zaglibili. Sve se za koji dan medijskog ekskluziviteta brzo prenebjegne, da bi nas se ponovo vratilo u isto ono stanje anestetiziranosti i lahorenja u prostoru nečinjenja. Izbrazdani entitetskim zidovima, getoizirani u vlastitim umovima, kao da smo potpuno zaboravili šta jeste empatija i solidarnost, ujedinjenost u bilo kakvoj vrsti borbe za pravdu, za sadašnjost i budućnost u kojima će biti moguće humanije i pravednije supostojati.

To nisu puke floskule i konstatacije, to je jedna dubinska slika stanja u kojem postojimo. Tako dezavuisani, obezljuđeni i pretvoreni u amorfne mase kojima se manipulira po želji, potpuno amputiranih umova, otvrdli i nespremni da reagujemo, prepušteni smo vjetrometini slučaja i nesreće koja nadire sa svih strana. I tako će biti sve dok se jednog dana zaista ne saberemo, okrenemo se oko sebe, shvatimo gdje zaista i u kakvom mraku živimo. Ako smo uopšte više u stanju to uraditi, osvijetliti sebi bar malo u opštoj tami.

Ponekad pomislim da nas ništa ne može pokrenuti, da nas samo estradne bizarnosti ujedinjuju i na trenutak pokreću, ali da se na svaku pomisao stvaranja nove paradigme, traženja nekog drugačijeg modela uređivanja društva, oglušujemo. Kao da smo toliko svikli na ovo što sada jeste, sa time srasli i saživjeli se, da više ne uspijevamo napraviti nijedan korak ka raskidanju okova laži i obmane. Višedecenijsko pristajanje da se po nama gazi, dok u nekom uglu drhtimo pred imaginarnim prijetnjama sukoba, raspršilo je svaki potencijal za promjenu. Bez obzira na to što smo jednako unesrećeni, inžinjering nacionalističke raspolućenosti ove zemlje, čuvanje torova etnije i vjere, drži nas obamrlim, nemoćnim i jadnim. Iako se sve oko nas ruši, rasprodaje, raspada, nama je toplo i ne mičemo se, bez obzira na to što nosi nesnosni smrad i trulež beznađa.

Fascinantno u svemu tome jeste da smo prvi kada treba podići glas za druge, vodimo neprestane bitke na socijalnim platformama i u javnom prostoru oko niza tema koje su nam realno daleke. Srčani smo, svađamo se, upinjemo da dokažemo da smo na pravoj strani i da smo civilizacijski osviješteni. Ne znači to da ne treba biti osjetljiv na patnje drugih, insistirati na pravednosti za cijeli svijet, ali djeluje apsolutno suludo uložiti svu vlastitu energiju da se kuća drugog ne sruši, a dopuštati da se naša razara i propada.

Djeluje kao da je lakše i bezbolnije sve frustracije izbaciti za ono što nas se direktno ne tiče, da bi se opravdala nemoć sa kojom se suočavamo kada trebamo poduzeti nešto za ono što nas se zaista tiče, što nas guši i lomi preostale stubove na kojima počivamo. Treba se dobro zapitati, pogledati sebe u ogledalo ako i za to imamo snage. Možda još nije kasno, ali da ne bi postalo prekasno i nepovratno otišlo u ambis, nasušno je trgnuti se, probuditi se i glasno reći: ovako više ne može i ne smije biti.