Sukob civilizacija i druge bajke
Društvene teme koje dominiraju u javnom diskursu gotovo u pravilu odražavaju širu društvenu klimu, duh vremena, ekonomske, kulturne, a posebno političke okolnosti unutar kojih se odvija sam ljudski život. Dok u stabilnijim periodima dominiraju teme ekonomskog razvoja i suradnje, obrazovanja i kulture, znanosti i tehnike, diplomacije i povezivanja, u negativnim društvenim okolnostima dominiraju teme sukoba, skandala, ratova i apokaliptičnih scenarija. Uslijed aktualne erozije međunarodnog poretka, unutrašnjih napetosti samih država, identitetskih sukoba, unilateralnih agresija i ratova, te ideoloških i drugih disputa, određene teme postaju sveprisutne u javnom prostoru, a jedna od aktualnih je teza Samuela P. Huntingtona o “sukobu civilizacija”, koja se obilato koristi u političke svrhe.
Tu tezu, manje sociološkog, a više politološkog karaktera, koja datira iz 1996. godine - Huntington tada objavljuje knjigu “Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka”, koja će kasnije postati planetarno popularna, a onda i inspirator raznih političkih agendi - koriste mnogi europski i svjetski političari, kako bi pozicionirali i opravdali vlastito političko djelovanje koje je generalno bazirano na opsesivnoj potrebi za generiranjem sukoba i stalnom potragom za neprijateljem, iz navodno drugih kulturnih i identitetskih krugova.
Huntingtonova knjiga je doživjela više izdanja, a na naslovnici jednog od njih stoji vizual koji vrlo jednostavno objašnjava njegovu tezu o svijetu kao skupu suprotstavljenih sustava vjerovanja: kršćanski križ predstavlja zapadnu i kršćansku civilizaciju, dok islamski polumjesec i yin yang simbol predstavljaju islamsku i kinesku civilizaciju. Po Huntingtonu, ljudske civilizacije se naprosto sukobljavaju, a u temelju konflikta leže identitetski i vjerski razlozi, poput jezika, vjere i običaja, a ne oni ideološki i ekonomski - nekada se smatralo da su upravo te motivacije glavni razlog sukoba između ljudi, država, nacija. Huntington, profesor na prestižnom Harvardu, a kasnije utemeljitelj i urednik časopisa Foreign Policy, svoju će tezu eksplicirati upravo u navedenom časopisu 1993. godine, a kasnije će, budući da je izazvala ogroman interes, razraditi u spomenutoj knjizi. Bosna i Hercegovina, Čečenija, Centralna Azija, Bliski istok, Sudan i druge zemlje mjesta su gdje se različite civilizacije dodiruju i sukobljavaju, objašnjavao je Huntington.
Istina je da su se upravo tih devedesetih godina sukobi tragično i u različitim oblicima manifestirali upravo u tim dijelovima svijeta, pa je Huntington vrlo lagano mogao naći potvrdu za svoje teze na tim konfliktnim mjestima. Namjera njegovog djela je bila, kako je i sam isticao na prvim stranicama, interpretirati svjetsku politiku nakon hladnog rata i ponuditi nešto bolji teoretski model za razumijevanja tadašnjeg svijeta oko nas.
No, i sam je bio svjestan kako ne postoje vječno validne teoretske paradigme, pa je na gotovo nebrojeno mjesta suptilno ukazivao na limitiranost svakog teoretskog modela, pa i vlastitog. Stoga je vlastitu knjigu i zaključio kako će “svijet različitih civilizacija” morati naučiti “(su)živjeti jedan s drugim”, što je uostalom i osnovni postulat svakog civilizacijskog i političkog života u svakom društvu. Tako je termin suživota ili koegzistencije - koji je zbog obimnog korištenje poprilično iritantan - ušao u širu uporabu, a Huntingtonove glavne teze će u pojednostavljenoj verziji, koja odgovara mnogim posve banalnim ali legitimnim političkim stavovima, postati dio javnog habitusa mnogih svjetskih političara.
Huntingtonove teze će lagano postati dio osnovnog političkog začina kod mnogih svjetskih političara. Trump se obvezao da će braniti zapadnu civilizaciju od barbara s Istoka, a Putin je posvećen obrani one istočne od dekadentnog Zapada. Indijski premijer Narendra Mori uvodi logiku civilizacijskih blokova, suprotstavljajući hinduistički i islamski utjecaj, a turski predsjednik Erdoğan optužuje zapad za civilizacijsku pristranost. Netanyahu se predstavlja kao prva crta obrane civilizacije, dok sam čini političke i vojne radnje duboko anticivilizacijskog karaktera, a Viktor Orbán pak primjenjuje ovo na migracije, a smeta mu i liberalizam. I u Bosni i Hercegovini koristi se ovaj narativ o sukobu civilizacija - recentno je najviše korišten u lobističke svrhe s ovu i onu stranu Atlantika - iako se suštinski radi o pravdanju vlastitih opstrukcionizama, maksimalizama, hegemonija ili pak političkih fantazija u političkom životu.
Huntingtonova teza o sukobu civilizacija posjeduje dobar interpretativni potencijal za dublje objašnjavanje sukoba, ali istovremeno radi se o nepotpunoj teoriji koja smatra kako različite ljudske civilizacije kroz povijest nikada nisu uspjele razviti neke druge osim konfliktnih dinamika. Da, ljudi, kulture, nacije, civilizacije su se sukobljavale - povijest čovječanstva nudi bezbroj takvih primjera - ali istovremeno su se i dodirivale na sasvim normalan, prirodan i miran način.
Kulture nisu, kako ih je Huntington doživljavao, isključivo zatvoreni i kruti sustavi, jasno odvojeni jedni od drugih, već se radi o međuovisnim sustavima koji zajednički stvaraju nešto novo, neku novu društvenu vrijednost, u vidu zajedničke civilizacije, uspješne ekonomije, popularne kulture, normalnih ljudskih odnosa i stabilnih političkih obrazaca, svjedočeći time ne samo o sukobu već o kontaktu i obogaćivanju između različitosti. No, za pozitivne civilizacijske iskorake kao minimum potrebna je politika koje ne proizvodi umjetne konflikte, već na civilizacijskim tekovinama upravlja ljudskim različitostima.