Stotine pacijenata bez nade
Teška bolest u teškom društvu, teškom sistemu, teškom okruženju je problem kojem ne znaš ni početak ni kraj. To je jedan beskraj. A samo za prvo nismo mi krivi, za sve ostalo jesmo, za društvo, sistem, okruženje, zakone, pozakonske akte, pravilnike...
“Šuti, samo nek’ ne puca”, “Sve ima gore od goreg”, “Nemoj mu se zamjeriti”, “Nije jedini kriv”... opravdanja unedogled, straha bezgranično, tišine koja para uši, čekanja do smrti.
Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:
Godinama već u Zavodu zdravstvenog osiguranja Federacije BiH postoje brojne komisije, kao uostalom u svim drugim javnim ustanovama i zavodima. Jedna od komisija koju čine NN osobe, NN su barem za javnost, a za svoju rodbinu i prijatelje vjerovatno jako poznati i bitni, određuje indikacije za skupe lijekove. Nažalost, za bolesne su NN, ali su i jako bitni. Ti ljudi, koji ne vide pacijenta, koji ne znaju ništa o njemu, hladno ignorišu propisanu terapiju ordinirajućeg onkologa koji pacijenta zna u dušu. Koji zna o pacijentu više nego pacijent sam zajedno sa svim svojim najbližim. Koji odlično zna sve o karcinomu, njegovom ponašanju, ratu i miru, dobrim i lošim danima, ofanzivama i defanzivama. Znaju zato što žive sa pacijentom, hvataju svaki milimetar rasta karcinoma, svaki njegov korak unutar bolesnih tijela. Znaju njegovu želju i namjeru. Ovi ljudi iz komisija to ne znaju. Ne mogu ni znati zato što su njihov život tabele, papiri, procjene, propisi i na kraju budžet.
Posljedica rada te komisije, komisije koja određuje indikacije za određeni lijek, stotine su teško bolesnih ljudi koji moraju kupovati lijek koji košta nekoliko hiljada KM, ali je jedini koji im može pomoći, produžiti ili sačuvati život ili ga učiniti kvalitetnijim, jer prije njega pokušalo se sa svim drugim što nije dalo rezultate. I ne samo da ga sami moraju tražiti, kupovati, oni ne mogu refundirati ni jednu jedinu marku. A ne mogu zato što su neki mali ljudi, koji su zamislili da su “veliki bogovi” i kojima je omogućeno da se tako i ponašaju, odlučili da ne uvrste taj lijek za to oboljenje. Da bi svi shvatili svako napisano slovo, navest ću primjer jedne, od stotina oboljelih, samo jedne žene, kćerke, supruge, koja je, kada je saznala za dijagnozu karcinoma jajnika, počela primati lijek, citostatike. Nažalost, kao i u mnogo drugih slučajeva, terapija nije djelovala, pa se prešlo na drugu liniju liječenja i propisan joj je pametni lijek Bevacizumab. Lijek koji je u to vrijeme imao indikacije i pokazao se jako uspješnim u liječenju karcinoma jajnika, ali i karcinoma dojke, pluća, bubrega, debelog crijeva. Odjednom, preko noći, iz nečije obijesti, dosade ili zaigranosti sa životima, u aprilu je taj lijek indiciran samo za liječenje karcinoma debelog crijeva i samo ti pacijenti ga mogu dobiti ili, ako ga nema, kupiti i refundirati sredstva. Svi drugi nemaju pravo na refundaciju, jer nije indiciran od komisije, ali mogu ga sami kupiti i dat će sve od sebe da ga kupe jer je to jedini lijek za koji je ordinirajući onkolog procijenio da bi mogao pomoći. A njegova cijena je 1.006 KM za 400 mg. Osoba od 57 kg mora primati duplu dozu, odnosno platiti 2.012 KM svaki 21. dan. Takvih, koji ga kupuju bez nade da će ikada povratiti sredstva, nekoliko je stotina.
Tačan broj se ne zna zato što neki šute, sakriju nalaz onkologa i od sebe i od drugih i ne kupuju, ne mogu, nemaju. Sjede i čekaju kraj. Druge je sramota zato što za svoj život moraju skupljati novac i opterećivati cijelu porodicu, rodbinu, prijatelje. Treći rasprodaju sve što imaju da bi ostali u životu. Četvrti sve što imaju i zarade daju samo za lijek. Peti pričaju, traže, mole, objašnjavaju, bore se... Ali, nemoćni su da utječu na svijest i savjest onih koji primaju itekakve naknade za rad u komisijama kojima na pamet pada sve osim sačuvati život ljudi, zbog čega, ustvari, i postoje.