Šta je nama voda?
Đorđe Krajišnik
Razina devastacije koju iz godine u godinu vršimo našim prirodnim resursima i onome što čini naš jedinstveni biodiverzitetski okvir dolazi sada na naplatu. Redukcije vode, strahovanje da je u budućnosti neće biti u dovoljnim obimima da vodosnabdijevanje i opskrba u našim gradovima budu neometani, pokazuju se kao rezultat maćehinskog odnosa prema onim posljednjim vitalnim ostacima ovog društva. Činjenica da se već niz godina betoniraju naše planine, da se rijeke okivaju u uska betonska korita kako bi ih malobrojni pojedinci iskorištavali i otimali kao javno dobro, bez obzira na brojne apele i upozorenja ekoloških aktivista i stručnjaka, pokazatelj je potpunog odsustva svijesti vlastodržaca o onome što su temelji svake normalnosti i opstanka na ovim prostorima.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
U prvim poslijeratnim godinama najprije su do kraja uništene industrija i privreda, sva društvena svojina svedena je na privatizacijska mešetarenja kojima je ono što su generacije prije nas gradile i sticale za sve nas dato u ruke onima koji misle samo na vlastito bogatstvo i krčmljenje posljednjih ostataka nekad snažnog razvoja i progresa. Nakon što su fabrike uništene, proizvodnja obustavljena, radnici ostavljeni da se u kompradorskim prekarnim uslovima snalaze kako znaju i umiju za svoju koricu kruha, koja je onoliko debela da ne postoji mogućnost opuštanja nijednog dana u godini, već se neprestano radi kako bi se ostvarilo golo preživljavanje i održala egzistencija, došli su na red prirodni resursi.
Ako pogledamo ono čime smo okruženi, sve planine, rijeke, šumska, rudna, poljoprivredna bogatstva i uporedimo sa brojem stanovnika koji žive u ovoj zemlji, bilo bi razumno zaključiti da je BiH po glavi stanovnika iznimno bogata zemlja. Dovoljno je ovlaš tokom bilo kojeg putovanja kroz BiH pogledati kroz prozor automobila i vidjeti da se svuda gdje pogled seže proteže nešto što bi nas dugotrajno moglo hraniti i osigurati nam budućnost. Ova zemlja zaista jeste bogata, ali stvarnost u kojoj živimo, divlja primarna akumulacija kapitala, nikad izvršena stvarna tranzicija, dovela nas je među najsiromašnije i najjadnije zemlje svijeta.
Potreba onih koji vladaju, kojima većina stanovništva, zahvaljujući manipulaciji etnonacionalnim narativima i strahovima, daje svoj glas, da sve što je ovdje vijekovima iza nas postojalo nedirnuto i puno potencijala potpuno degradiraju, jeftino prodaju i zagade, u tri decenije od kraja rata najveći je zločin i najveća izdaja. Puna su usta tronacionalnim predvodnicima priče o zaštiti svojih naroda, o njihovoj borbi za ravnopravnost i opstojnost, a svi zajedno, bez ostatka, rade protiv ljudi koji ovdje žive.
Tamo gdje vlast ulazi u prostor uništavanja žila kucavica prirode i dovodi u pitanje dostupnost onih resursa koji su zagarantovano pravo svakog čovjeka, na snazi je najpogubnija i najmračnija nakana da se jedna zemlja u potpunosti učini nemogućom za život. Kada su nam uzeli sve što je pripadalo građanima ove zemlje, okrenuli su se prirodi, jer u svijetu u kojem živimo, sa sve manje nezagađenog prostora i zdravih sredina, prirodni potencijali se vide kao ono što se može dobro prodati, ne da bi nam svima bilo bolje, već da bi se kaste okupljene oko vladajućih bulumenti još više bogatile, prepunjavale svoje inostrane račune obezbjeđujući svojim klanovima dinastička sredstva za višegeneracijski lagodan život.
To što većina nas ostaje bez pristupa onim najnužnijim i neophodnim faktorima postojanja, njih uopšte ne zanima, oni su se obezbijedili i kada dođe do potpunog kraha i kolapsa, oni će biti negdje daleko, jer su na zajedničkim dobrima profitirali do besvijesti. Nekad se s ponosom govorilo o vodi u Sarajevu, o njenom kvalitetu i količini koju posjeduje. Nebrigom i divljim urbanizmom, ovaj grad je danas u svom širokom području doveden do granice opstojnosti, zakrčen i zatrpan šizofrenim urbanizmom koji ne vidi ništa osim cijene kvadrata stambenog prostora. Ko će taj prostor kupiti, da li će taj prostor imati smisla, to nikoga ne zanima, bitno je jedino da se pere prljavi novac i da se upumpava na privatne račune.
Svako ko je u posljednjih godinu dana otišao na olimpijske planine oko Sarajeva, mogao je vidjeti u kom pravcu idemo - beton, zgrade, cijeli kompleksi naselja. Tamo gdje je nekad bila nedirnuta priroda, izrastaju armirana čudovišta, dostupna ponovo samo onima koji su se obogatili na uništavanju ove zemlje. Tamo gdje su bila trebevićka izletišta i šetnice, sada su privatni apartmani, oni se neće gušiti u smogu i piti onečišćenu vodu, ali su sve uradili da se mi koji ostajemo u kotlini gušimo i žednimo.
