Šta je nama 6. april?

Iste one noći kada je fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine izborila plasman za Mundijal 2026, mojim kolegama i meni počele su stizati čestitke. Naši čitatelji, suradnici, novinari i urednici iz regiona i svijeta željeli su i na taj način da podijele radost uspjeha iz Zenice. Kolega iz Zagreba mi je dan kasnije kazao: Ljudi vole uspjeh, a nema većeg uspjeha od onog kada David pobijedi Golijata! Bosna i Hercegovina je puno puta u svojoj ne tako davnoj povijesti pokazala i dokazala nadmoć nad golijatima, no svoje smo pobjede gurali u zapećke, potiskivali ih u korist vlastite štete. A onda i tog mitskog Davida pretvarali u crtanog Kalimera. Priča o 6. aprilu zato i jeste priča o nama i našem pristajanju da budemo (zlo)upotrijebljeni i izmanipulirani.

Ko god je u Sarajevu proveo to proljeće 1992. godine, zna o čemu govorim. Iako je napad na grad počeo dan ranije - opsadom i obračunom sa kadetima Policijske škole MUP-a Republike BiH na Vracama, iako su i prve civilne žrtve - Suada Dilberović i Olga Sučić - tog 5. aprila ubijene snajperskim hicima, krive jer su bile dio mase koja je vjerovala da će građanskim protestima izvojevati pobjedu nad oružjem, koje je uveliko bilo raspoređeno po obroncima oko našeg glavnog grada, dugo je vremena upravo taj 6. april bio prepoznat i kao dan kada je plamen rata zahvatio našu zemlju. Možda i zato što su se napad na Ravno i(li) Arkanovo divljanje po Bijeljini doimali tamo daleko, a možda i stoga što um nije mogao pojmiti da su tenkovi, smrt, granate, progoni i svi oni užasi koji su se sručili na Sarajlije u 1.425 dana opsade koja je uslijedila i bukvalno graničili s ludošću i pomračenjem svega što se civilizacijom zove. Neka barem ostane kao podsjećanje: obruč oko Sarajeva tokom ta famozna 44 mjeseca, koliko smo bili glineni golubovi, u najboljim danima protezao se na 57 kilometara, a u onim najgorim na jedva 52. Na kotlinu je sručeno oko 50.000 projektila, u prosjeku 329 svaki dan. Izbrisano je 14.011 života, među njima su i 1.601 ubijeno dijete. O ranjenima, prognanima, onima koji se i dan-danas vode kao nestali, mogu se ispisati tomovi knjiga, jednako kao i o životu u gradu koji je odabrao da se brani, izdrži i opstane.

Na prve linije - pravo pred tenkove - još tog 6. aprila izašli su dobrovoljci, teritorijalci i policajci. Prvi su se po dvojica-trojica skupljali oko jedne puške, obično u rukama teritorijalaca, RMUP je barem imao oružje i Specijalnu jedinicu koja je - iako se dramatično podijelila pod teretom nacionalnog zova s one strane Drine - stizala da intervenira gdje god je bilo najteže. O, kako smo samo tih dana bili ponosni na naše specijalce! Draganu Vikiću su se pjevale pjesme, Kemo, Gafa, Zoka, Čaja, u svakom su domu pominjani kao najbliža familija. Branile su nas i Juke i Ćele, iako s njima od prvog dana nije bilo baš najjasnije kuda gone, ali tješili smo se kako će sve to doći na svoje, kako će Armija - tek je to gordo zvučalo - ustrojiti vojsku, komandu, sistem i kako ćemo - uz pomoć pravdoljubivog svijeta - probiti taj famozni obruč.

Istina živa: uvijek prisutni Jovan Divjak je i tada jednako ponavljao - spas neće doći s neba, spasiti se možemo samo sami, a svijet je tu da nas podrži, da nam pomogne. I pomagali su nas. Vazdušni most za Sarajevo bio je najveća humanitarna akcija u povijesti, 160.000 tona hrane i lijekova dopremljeno je pod okriljem UN-a, čiji su promatrači - zašto i to ne reći - hrabro okrenuli glave da bi naše snage prokopale Tunel ispod Sarajevskog aerodroma na koji je - donoseći pomoć - sletjelo čak 13.000 aviona. Jeste Mitterand, tadašnji predsjednik Francuske, svojim dolaskom u opkoljeni grad, tog prvog ratnog ljeta, svjedočeći nekoliko sati šutnje s brda, odgodio svaku pomisao na vojnu intervenciju, ali francuski vojnici nisu bili tako tvrda srca. Umjeli su se povući, možda i pod teretom krivnje za smrt Hakije Turajlića, visokog zvaničnika Vlade RBiH, kada nam je oružje za odbranu bilo najpotrebnije i pristati na samilost dok su famozne crvene strijele na nosilima za ranjenike transportovane iz Butmira na ovu stranu obruča. Upotrijebljene su u jednoj od odlučujućih ofanziva: pomogle su da se zaustavi prodor ne samo Vojske RS-a već i njihove potpore niških nindža-kornjača, specijalaca bivše JNA oklopljenih od glave do pete, koji su nadirali na Otes i Stup gotovo uporedo s brojnim tenkovima. Bilo je to u jesen ‘92, kada više niko nije imao dilema. Srbija je svim snagama - oružjem, kadrovima, vojnicima, rezervistima, finansijama - napadala na Bosnu i Hercegovinu, a Franjo Tuđman je iz Zagreba dirigirao Herceg-Bosnom i u pričuvi držao Hrvatsku vojsku, ciljajući pravi trenutak. Da nasrne. Zato je 1993. bila najteža ratna godina.

Sarajevo nije bilo jedini opsjednuti grad u BiH, ali je bilo i ostalo simbol otpora. Sarajlije su i bez vode i bez struje, s minimalnim količinama hrane, prkosile snajperima na najnevjerovatniji način. Životom uprkos smrti. Kulturom uinat agresiji. Knjigama, novinama, predstavama, koncertima. I ponosom što smo ostali zajedno, u istom jadu i bijedi, pod granatama i paljbom, dijeleći zadnji komad pite od riže i kafu od korijenja jedni s drugima, ne obazirući se na imena i nacije. Mi, glineni golubovi, sebe smo zvali antifašistima, pokazujući u nebo puno rasprskavajućih metaka i one koji su ih nemilice ispaljivali na nas: vratili se fašisti! Vjerovali smo - naivno - da će 6. april, kad dočekamo slobodu, u koju zaista nikada nismo sumnjali, biti naš najveći praznik. Dvostruki dan grada koji je odolio fašizmu. U tim ratnim godinama i oni koje nikada historija nije zanimala znali su sve o partizanskim jedinicama koje su 5. aprila 1945. prošle kroz vratničku kapiju, sanjali smo Valtera i ponosnu paradu dan kasnije u oslobođenom gradu. I busali se u prsa kako ćemo tog jednog dana, kada naša brda ne budu načičkana topovima i tenkovima, izgraditi normalne živote, a Sarajevo će opet biti onaj otvoreni grad, onakav kakav je bio u vrijeme Olimpijade, jer smo mi - za razliku od Beograda i Zagreba - očuvali civilizacijske vrijednosti, stekli brojne prijatelje u svijetu, poput Bona Voxa i Susan Sontag, koji su i u najtežim našim danima umjeli prepoznati to naše zajedništvo, našu snagu i zato su vjerovali u naš uspjeh.

Tri i po decenije kasnije vrijeme je da se pogledamo u ogledalo. I priznamo sebi da smo pali na najvažnijim ispitima. Dozvolili smo troglavoj aždaji od vlasti da nas podijeli po svim mogućim crtama, da nam otme čak i pamćenje, jer se ne uklapa u željene narative. Sve ono što nas je držalo u najgorim danima rata pojeli su nacionalni skakavci, posve usaglašeni u samo jednoj želji: da što duže vladaju i da mi, njihove ovce, ostanemo zarobljeni u konstitutivnim torovima. Naše je heroje pojela politika, naša se odbrana pretvorila u jednonacionalnu lekciju iz historije, knjige i filmovi o našoj prošlosti udaraju u neprobojne zidove dogovornih politika, a 6. april ne samo da nije dvostruki praznik slobode nego je isparčan, podijeljen na sate i dane, svako je prinuđen da ga obilježava posebno, jer su nam naše vlasti otele institucije i ostavile veterane Bosne i sve druge da se kroz razne udruge same snalaze, polažu cvijeće i sjećaju se izgubljenih života, pritom moleći gospodu političare da uveličaju događaj?! I to one koji su nas ovakvima i napravili. A sve to kako bi antifašizam postao zaboravljena priča, kako bi Sarajevo konačno stalo rame uz rame sa službenim Beogradom i Zagrebom u odnosu prema Drugom svjetskom ratu. Danas se to zove populizam, u svijetu u kome i Država Izrael ne preza od ubijanja djece u Gazi, no mi - koji smo sanjali otvoreno Sarajevo - imamo pravo reći da je u pitanju truli nacionalizam. Protiv kojeg smo dužni ustati, jer smo valjda naučili najvažniju lekciju, onu o zajedništvu koje je recept da David nadvlada Golijata.