Šta će im uopće ljudi?

Koji cirkus mi živimo. Sve nam je potaman. Šatori, reklame, sjaj, svjetla, muzika, zabave, pjesma, slikanja, večere, susreti, postavljanja na funkcije, smjene, zamjene, ludilo... Je l’ Bakir ili Dino, je l’ Čović ili Dodik, Novalić ili Neka, je l’ Gavrankapetanović ili Pilav ili su svi zajedno, je l’ teže poslodavcima ili radnicima... Čime se sve ispiraju mozgovi ljudima, to je nevjerovatno. To više nije normalno. Isto kao što je nestvarno koliko se naš narod čudi činjenici da je prugu u Jablanici, koja je srušena u naletu vodene bujice početkom oktobra, napravila, naravno humanitarno, bez pare i dinara Kompanija Cengiz Insaat Sanayi ve Ticaret. Pa naša država sva počiva na humanizmu, a na renesansu ćemo još pričekati. Ustvari, samo rijetki će i dočekati, bar sudeći po svim budžetima prethodnih godina, ali i ovom koji je prije dva dana, po hitnom postupku, usvojio Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH za 2025. Lista za odstrel i dalje ostaje, na listi smrti ostaju hiljade ljudi. Onkološki bolesnici su bačeni lavovima, ustvari ostavljeni u ringu, sami u borbi za još jedan dan života. Na jednoj strani tribine su oni koji nas vole, koji ostaju taoci našeg karcinoma, a na drugoj navijaju žustro, jako, snažno, glasno i jasno oni kojima smo, ionako, teret. Naša vlast! Njima samo hljeba i igara i dosta je.

Ljudi koji dozvole da se životi spašavaju, djeca liječe humanitarno pozivima na broj, uličnim akcijama, velikim srcima običnih ljudi u Bosni i Hercegovini i svijetu, dozvolit će i dozvolili su da se sve sruši i uruši, nestane, zaustavi, da dan postane noć, noć se pretvori u dan. Vladajući su nam se i ovaj put nasmijali u lice, udarili šamare u oba obraza, pokazali snagu i moć, dokazali da mogu kako hoće, zaigrali se bogova i vladara života i smrti. Gledajući nas u oči, potpisali su smrtne presude za hiljade onkoloških pacijenata koji čekaju na lijek, koji se hvataju za slamku spasa, koji grcaju u dugovima zbog liječenja, koji se guše u neizvjesnosti i strahu, koji nemaju više snage ni za treptaj oka. Potpisali su smrtne presude i otišli kućama, zadovoljni što su završili posao, neće im kasniti plate, mogu nastaviti sa brojnim planiranim projektima i svakodnevnim nadmudrivanjima, pranjem mozgova napaćenog naroda. I, naravno, utonuli su u miran san.

Budžet FBiH za 2025. iznosi 8,25 milijardi KM i za 773 miliona je veći od prošlogodišnjeg. To je bilo sasvim dovoljno da se onkološki pacijenti ponadaju da će i za njih ostati bar okrajak kolača, da će i Fond solidarnosti napuniti godinama prazne sepete, da će se lista smanjiti pa bar za 10 mjesta. Da će makar 10 ljudi odmah biti skinuto sa liste i dobiti nadu za život. Ali, obećanje ludom radovanje. Opozicija je uložila desetine, tačnije 41 amandman, tokom rasprave su pokušali objasniti kroz šta prolaze najteži bolesnici, pokušali su probuditi svijest i savjest onih koji odlučuju, koji vladaju, koji uskraćuju pravo bolesnima već 20 godina. Jer, u ovih 20 godina svi vladari su bili gluhi i nijemi, a vladali su i oni i ovi. Ali, sve uzalud. Naše beskrajno duge noći, strah od kojeg nam zastaje dah, panika od novog pregleda, iščekivanje novog dana, broj umrlih od karcinoma, broj novooboljelih, broj onih koji prolaze agonije ove teške, preteške bolesti nisu dovoljan argument da nam se omogući pravovremeno liječenje. Ali, troškovi života jesu argument, razlog i opravdanje povećanja plaća svim izabranim i imenovanim licima u Vladi FBiH kojima će se plaća povećati za otprilike 500 KM, te će doći na visinu 4-5 hiljada KM mjesečno. Na taj način se “višku” para našlo mjesto. Jer, realno, oni i mogu pojesti, treba im novac da kupe sve što im na um padne. Mogu i izaći u restoran, kupiti nova odijela i kostime, neće kao “šuge” hodati. Mogu otići na ljetovanje, njima ne smeta sunce kao onima koji su prošli desetine zračenja, mogu vala i na zimovanje, ne moraju čuvati kosti od lomova i padova jer im ih nije pojela i oslabila kemoterapija. Mogu, vala, i na put oko svijeta ako hoće. Mi, bolesni, ionako nemamo apetit, slabo jedemo, lahko nas je nahraniti, ne smijemo na jako sunce, ne smijemo skijati, polomićemo i ono malo koščica što nam je ostalo, ne trebamo se ni obući, mi iz pidžama ne izlazimo. Jorgan, deku i jastuk svako ima. Dovoljno nam je i to. A lijek? Ma, što bi oni liječili smrtno bolesne? Šta će im oni koji su jednom nogom u grobu? Šta će im oni od kojih su svi digli ruke? Šta će im oni koji su tokom radnog vijeka punili te iste budžete i hranili ta uvijek gladna usta i nezasite stomake? Šta će im uopće ljudi kada su oni dovoljni sami sebi?