Sretna nova 1990. godina

Kako god su intonirane reakcije na rezultate ovogodišnjih opštih izbora, sa širokom i šarolikom lepezom utisaka i ocjena, zajedničko im je povratak tamo odakle se počelo na prvim višestranačkim izborima 18. novembra 1990. godine, kada su tri nacionalne stranke s nulom pomnožile dotadašnji sistem, a umalo i tada jedinu partiju. Razlika u nijansi – tadašnji triling SDA, HDZ i SDS – danas je u znaku potopa SDS-a i trijumfa SNSD-a, uz važan dodatak – samo su četiri ondašnje stranke opstale i žive su 36 godina kasnije (SDA, HDZ, SDS i SDP), s vitalnošću SDA i HDZ-a, kaliranjem SDP-a i evidentnim sunovratom SDS-a.

Sedmica iza nas je kipjela informacijama, komentarima i manje-više uspješnim raščlanjivanjem i seciranjem izbornih rezultata. Sortirano je to u dva tabora – jedan je obilježen euforijom zbog povratka na fabričke postavke iz devedesetih godina prošlog vijeka, s otvorenim likovanjem, a drugi racionalnim, objektivnim i oporo tačnim uočavanjem neslavne ocjene (kazne) dosadašnje vlasti i, u istom paketu, ozbiljnog rasapa stranaka koje odišu ljevičarsko-liberalnom aromom. Tom generalnom utisku nije naudio podatak o čak 400.000 nevažećih glasačkih listova, uz eliminaciju razloga za prigovore i optužbe zbog dosad uobičajenih izbornih mućki, jer je efektna primjena novih izbornih tehnologija zaista urodila plodom.

Ono što slijedi – dugotrajna igranka matematičko-pregovaračkog natezanja, kalkulisanja i mrcvarenja s nagodbom o novoj vlasti – ne može na marginu tisnuti potrebu za osmatranjem izbornog salda i iz ugla ključne poruke glasača (nikako birača) koji su obavili svoju građansku (ne narodnu) dužnost. Može zvučati grubo, ali samo slijepac – ili onaj ko se takvim pravi – neće vidjeti da je dodatno betoniranje nacionalnih tabora većinska volja onih koji su izašli na birališta. Sviđalo se nekome ili ne, to je vjeran odraz raspoloženja, ubjeđenja i, očito, potrebe onih, koji vjeruju samo svojima i kojima je nevažno to da li su se upecali na mamac “opasnosti” od drugih i trećih, pa, u konačnici, odlučili da se monolit nacionalnog još jednom ovjeri kao polazno načelo života i životarenja.

U sjenci tog objašnjenja, za čiju argumentaciju je dovoljno pogledati izborne brojke, trajaće i ono što će opet ličiti na šupljoslovno mudrovanje, prije svega o odnosu ruralnog i urbanog dijela glasačkog korpusa. Sjetimo se onomad omiljene teze o tome da je ruralni dio glasača sklon nacionalnim, a urbani drugim strankama. Odavno je ona deplasirana, ne samo zato što je ruralna populacija u ovoj zemlji sve malobrojnija – dio je “okupirao” gradove, a dio, s kartama u jednom smjeru, otišao iz zemlje – već stoga što su stratezi nacionalnih stranaka na vrijeme dokučili načine približavanja onima koje je lako ubijediti u to da ih samo one štite, da su im primarni interes i da garantuju mnogo više od partija kojima ne dominira etnički profil.

U tom cilju, formatiranje ovogodišnje predizborne kampanje je bilo u znaku dominacije kritike drugih, posebno dosadašnje vlasti i neispunjenih obećanja i politike koja je ocijenjena pogrešnom, uz smišljeno tiskanje u drugi plan vlastitih programa, mogućnosti i realno ostvarivog. Pa je sve drugo, samo ne iznenađenje to što je trojka podbacila, što su zagovornici građanske države (vidi pod DF) gurnuti u zapećak, a na površinu isplivalo vjerovanje u to da će nešto između (čitati Stranka za BiH) biti jedno od rješenja, ako ne i spasonosni recept. Da li je ovo plodonosno ili pogrešno, vidjeće se vrlo brzo. Ako je suditi po dosad najavljenom o dogovaranju i pregovaranju, bilo bi iznenađenje to da se odnosi snaga ne slože i ne uobliče u ono što smo već vidjeli, doživjeli i – valjda pamtimo? – što odavno plaćamo.

Možda to ne bude vraćanje skoro četiri decenije nazad, niti je to, samo po sebi, presudno, a pogotovo ne beznadežno. Ali, ne može se ne vidjeti kao želja za prihvatanjem stanja, odnosa i prilika, kao stav glasača u ulozi zagovornika provjerenog oslonca na svog i svoje, rezerve prema drugom i drukčijem i vjerovanja u to da su garant takve mustre samo nacionalne stranke. Ako je tako, svaka sličnost sa izborima iz novembra 1990. – nije ni slučajno slučajna. Iako se tadašnje i današnje prilike bitno razlikuju, a paradoks je to što su sada – na globalnom planu – i složenije i opasnije, ono što nas čeka ne mora biti kopija ondašnjih. Jasnije kazano, mali su izgledi za ponavljanje raspleta sa raspadom one države i agresijom na našu zemlju. No, opasnost od nastavka blokada evropskog puta – koja traje dvije i po godine, otkad su nam u aprilu 2024. odškrinuta vrata Unije – neće sama od sebe iščiliti. Uz već izgubljenih 100, prijeti nam i gubitak oko 370 miliona evropskih eura, što je neumjesno porediti s ratom, ali je surov dokaz gluposti, ucjena i nerazuma onih koji kumuju blokadama.

Podsjećanje na 1990. godinu, zato, nije ni suvišno, ni bez osnova. Jer, isto onako kao što smo, čekajući novu 1990. godinu, strahovali nad sudbinom zajedničke države i svih nas, sada se razumnim i preporučljivim čine oprez i rezerva pred onim što nas čeka s novom vlasti i s većinskim glasačkim opredjeljenjem za provjerene i unosne podjele, razlike i tarabe.