Srbija je proključala

Generalni štrajk. Srbija ključa. Podsjetit ću da sam prije mjesec napisao, na ovim istim stranicama: “Vučić se sve više pribojava generalnog štrajka iako je njegovo izvođenje komplicirano, mada ne i neizvodljivo. U Srbiji se koncentrirao veliki bijes koji je katalizator građanske neposlušnosti”. Najavljivao sam generalni štrajk i on se dogodio. Vlastodršci u Beogradu su pak ignorirali takav rasplet. Vlast je zanemarila građane i njihovu snagu. Sada je Srbija u najtežoj situaciji u posljednje tri decenije. Milošević se, također, suočavao sa demonstracijama, koje je kontrolisao uz pomoć policije i vojske, ali sve do jednom. Na kraju je morao predati vlast, a onda je završio u Haagu. Što se tiče Vučića, više nema dvojbe. Demonstracije studenata kojima su se pridružili učenici osnovnih i srednjih škola, njihovi roditelji, službenici, intelektualci i radnici iz javnih i privatnih preduzeća, ulaze u novu neizvjesniju fazu. O ishodu više niko ne može govoriti sa sigurnošću. Autokratskom režimu, koji je zasnovan na korupciji, nepotizmu i klijentelizmu, prijeti opasnost od potpunog urušavanja. Ustvari, da budem potpuno jasan, meta protesta je sam Vučić i on to dobro zna. Ovo je bilo jasno od početka demonstracija započetih u Novom Sadu prije tri mjeseca zbog pogibije 15 građana, na koje se srušila nadstrešnica željezničke stanice, a studenti su istrajni u zahtjevima da vlast da na uvid kompletnu dokumentaciju. Nisu je dali. Protest se proširio na više od 60 fakulteta u zemlji. Mala gruda je prerasla u lavinu, koja prijeti da pomete režim. Iako demonstranti nemaju iskristalisano političko vođstvo, što može biti i prednost i mana. Zasada oni funkcioniraju masovnošću, bez političke artikulacije. Studente ujedinjuje otpor prema Vučićevoj vlasti koja je, kažu, ogrezla u korupciji. I očigledno okuraženi masovnošću više ne žele stati.

Pokret za narod i državu. Ovo je za njih alea iacta est. Oni su prešli svoj Rubikon i više nema odstupanja. Za razliku od ranijih demonstracija, koje su imale svoje uspone i padove i koje je vlast uspijevala kontrolirati, studentski pokret pokazuje svoj dinamizam. On je, čini mi se, rezultat njihovog distanciranja (zasada) od raznolike opozicije koja nema ni kapaciteta ni autentičnih vođa poput Zorana Đinđića. Opozicija je pak svjesna narasle studentske snage, zna da ne može ostati po strani i neformalno se priključuje pobunjenom narodu. Zasad je blokirana. Studenti pravilno procjenjuju da bi mešetarenje opozicionara dalo alibi vlastima, koje ih i tako vežu za njih. Dosada je Vučiću polazilo za rukom raznim zamkama da eliminira svoje protivnike. Sjećamo se Sergeja Trifunovića i pokreta 1 od 5 miliona ili protesta protiv kopanja litijuma. Ovo je sada nešto sasvim drugo. Vučiću je za vratom ne toliko kohezivno jaka studentska organizacija nego broj njenih pripadnika. Jasno mu je da se namjerio na jakog protivnika, kojeg pokušava da ocrni spinom o plaćenicima instruisanim izvana. Vlast najčešće pominje Hrvatsku i preventivno protjeruje njene građane iz Srbije. Vučić na sva usta govori – ne damo Srbiju, ali ne pominje pritom Njemačku, a u Njemačkoj Scholzova vlada šuti. Povezani su istim interesom ‒ eksploatacijom litijuma. No, ostavimo sada litijum.

Možda je najveća greška Vučića u potcjenjivanju studenata. Smatrao je da će ih ušutkati kroz iscrpljivanja, pritiske, batinanja i podmićivanja. I povoljne stambene kredite. Dalje produženje sada već tromjesečne agonije u kojoj je Srbija stala ne ide mu nikako naruku. Uspio je izazvati gnjev roditelja, od kojih je, istina, dobar broj u SNS-u, ali između SNS-a i rođene djece izabrat će, naravno, svoju djecu. Kada se vlast ozbiljno zaljuljala, odlučio se na “provjereni” potez ‒ organiziranje Pokreta za narod i državu, pri čemu maksimalno koristi režimske medije. Za vrijeme generalnog štrajka dovozio je u Jagodinu pristalice iz svih dijelova Srbije. Među njima je najviše bilo pripadnika srednje i starije generacije, za razliku od demonstranata koji su uključivali sve starosne grupe. Ovaj kontramiting je očigledno imao za cilj skrenuti pažnju sa mnogih skandala aktuelne vlasti. Skup će ostati obilježen dugim monologom lidera, sa istom dobro poznatom matricom. Pozvao je “studente na dijalog”, dok je istovremeno demonstracije nazivao protivzakonitim. Kontraskupom u Jagodini pokazani su mišići partijske države, da se “otvore oči” o napadnutoj Srbiji i da iskaže čvrstu vezu sa Rusijom i Kinom. Implicitno je kazao da mu uopće nije stalo do evropskog puta, već samo do njenih fondova. Jesu li odbrojani dani Vučiću?

Kriza vlasti. Najprije da kažem da je ovo najteža kriza vlasti od početka Vučićeve vladavine. Objektivno i bez zluradosti, vlast naprednjaka je ozbiljno uzdrmana, pa zato ne treba isključiti nikakvu mogućnost. Ali sve viđeno još nije dovoljno da Vučić padne. No, ko je očekivao da će u decembru 1989. biti razbijena u paramparčad okrutna vlast Nicolae Ceaușescua, a sve je započelo mitingom podrške ili da će Assadov režim u Siriji biti razbijen za samo nekoliko dana? Autoritarni režimi, oholi i arogantni, naprave po pravilu tokom svog trajanja neku krupnu i neočekivanu grešku. Čini mi se da je Vučić učinio jednu neprocjenjivo tešku. Dugo je oklijevao misleći da će protesti jednostavno doći i proći i da će napraviti klopku za studente uz pomoć svojih medija i batinaša. Na kraju, ostale su mu policija, vojska i BIA, ali nisam siguran da je to dobar izbor. Prije njega Milošević se u sličnoj situaciji uzdao u represivni aparat, a ovaj je spašavajući sebe promijenio stranu. Pouke prošlosti su potpuno jasne.