Sluđivanje naroda

U srijedu 13. novembra 2024. godine, svjedočili smo novom sluđivanju naroda, naročito u Republici Srpskoj. Učinjeno je to za vrijeme i nakon ročišta održanog u krivičnom predmetu koji se u Sudu Bosne i Hercegovine vodi protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića po optužnici Tužilaštva BiH.

Dok je još tekao glavni pretres u Sudu BiH, portal RTRS je istog dana oko 15 sati poput bombe objavio vijest pod naslovom “Istražioci SIPA nisu pronašli Dejtonski sporazum na stranici UN”. Ovako naslovljena vijest u najmanju ruku dovodi u zabludu čitaoce, naročito one neobaviještene, jer će oni na osnovu nje da zaključuju kako Ujedinjene nacije nemaju kod sebe, uključujući i svoj internet-portal, tekst Dejtonskog sporazuma. Međutim, to naprosto nije istina, u šta su se, oni koje to zanima, mogli uvjeriti istog dana u izvještajima poslije završenog suđenja. U tim izvještajima, recimo na portalu BNTV, objavljeno je, i popraćeno odgovarajućim video i audio zapisom sa navedenog suđenja, da je svjedok istražilac SIPA rekao da su, postupajući po naredbi Tužilaštva BiH, tekst Dejtonskog sporazuma našli ne na internet adresi UN-a koju je to tužilaštvo navelo u svojoj naredbi, “…već na stranici Savjeta bezbjednosti UN-a, te su ga na CD-u dostavili Tužilaštvu”. Dakle, nije da “istražioci SIPA nisu pronašli Dejtonski sporazum na stranici UN-a”, kako bi da prikaže RTRS, već ipak UN ima kod sebe pohranjen tekst tog sporazuma. Pored toga, njega svaki iole informatički pismeni korisnik može naći i na službenom portalu UN-a, na adresi peacemaker.un.org, uz napomenu da je UN Peacemaker website UN, koji u elektronskoj formi pohranjuje mirovne sporazume, uključujući i Dejtonski mirovni sporazum, a tim websiteom upravlja Odjeljenje UN-a za političke poslove – UN Department of Political Affairs (DPA).

Poslije ovoga, istog dana imali smo priliku da čujemo kako branilac jednog od optuženih reče da taj dokument, koji je istražilac našao na sajtu UN-a, navodno nije autentičan, što bi u prevodu moglo biti shvaćeno i tako da je UN neozbiljna organizacija, u kojoj, kao na trange-frange portalima, može da kači (i skida) ko šta hoće i kako hoće. Naravno da je UN ozbiljna svjetska organizacija, u kojoj se to ne može raditi tako, pa je umjesto toga tom braniocu potrebno skrenuti pažnju na jednu istinu, koju on možda i zna, ali je ne govori. Naime, Tužilaštvo BiH je na suđenju održanom 13. novembra ove godine dostavilo sudu tekst Dejtonskog sporazuma, i time je pribavilo dokaz o tom tekstu. Sada je na odbrani da dokaže da ono što piše u tom tekstu nije istina, a odbrana to može učiniti ne iznošenjem paušalnih tvrdnji o navodnoj neautentičnosti tog teksta, već pribavljanjem nekog drugog teksta Dejtonskog sporazuma, a zatim upoređivanjem tog teksta sa tekstom koji je Tužilaštvo već uložilo u sudski spis. I tek ako se upoređivanjem ta dva teksta utvrdi da tekst Tužilaštva nije valjan, onda se taj tekst može dovoditi u sumnju.

Međutim, odbrana po svemu sudeći zna da ono što piše u tekstu Tužilaštva jeste Dejtonski mirovni sporazum, da je on istina, pa joj više odgovara da iznosi ničim dokazane tvrdnje o navodnoj neautentičnosti tog teksta i da i na taj način odugovlači unedogled ovaj postupak. Time se može objasniti i još jedna istina, koju, vjerujem, zna odbrana, a koja se nalazi u dubinama novinskih arhiva, starim već četrnaest godina. Naime, u Glasu Srpske 28. jula 2010. godine (ukoliko je teško naći, i redakcija je zabilježila), objavljen je intervju sa Dragom Kalabićem koji je u to vrijeme bio šef Kluba poslanika SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. U tom intervjuu Kalabić je u navedenom svojstvu izjavio da je prilikom utvrđivanja dnevnog reda sjednice Predstavničkog doma u ime Kluba SNSD-a ponudio Parlamentu BiH da ratifikuje prevod na tri službena jezika originalnog Dejtonskog sporazuma, koji je SNSD dobio od Ambasade Francuske u BiH. A 19. juna 2010. godine Drago Kalabić je u istom svojstvu u intervjuu za Glas Srpske izjavio: “Dejtonski mirovni sporazum nedavno je preveden na srpski jezik…”.

Prema tome, očigledno je da SNSD ima i originalni tekst i prevod kompletnog Dejtonskog sporazuma pa je sada samo potrebno da ih predloži kao svoje dokaze, kako bi se uporedili sa tekstom istog sporazuma koji je Tužilaštvo BiH već predložilo sudu i uložilo u predmetni sudski spis. Time će ova pravosudna farsa biti konačno privedena prvostepenom kraju i završeno ovo svojevrsno prvostepeno sluđivanje naroda.

U vezi s tim nije zgoreg ukazati jednom od branilaca optuženih i na pravnu neutemeljenost njegovog stava koji se, u suštini, svodi na to da, navodno, kad Tužilaštvo podigne optužnicu više nema pravo da predlaže i da na glavnom pretresu izvodi nove dokaze, izvan onih predloženih u optužnici, jer je to, po braniocu, provođenje istrage u toku glavnog pretresa. Branilac se za to pozvao na član 225. Zakona o krivičnom postupku BiH (ZKP), ali to njegovo pozivanje je pravno neutemeljeno. Jer, nigdje u članu 225. ZKP-a nije propisano da tužilac nakon okončanja istrage i podizanja optužnice nema pravo da na glavnom pretresu predloži da se na tom pretresu izvedu i novi dokazi, pored onih koji su već prikupljeni u istrazi i predloženi u optužnici. Takva zabrana nigdje nije propisana u ZKP-u, ne samo u članu 225. nego ni u ostalim članovima tog zakona. A zašto bi takva zabrana bila ne samo neustavna već i krajnje iracionalna, može se najbolje zapaziti upravo na primjeru onog originala i prevoda Dejtonskog sporazuma koje ima SNSD, jer je original, kako je prije četrnaest godina izjavio Drago Kalabić, SNSD još tada dobio od Ambasade Francuske u BiH, a zatim je taj tekst preveden na srpski jezik. I sada bi, po pravno neutemeljenoj i iracionalnoj tvrdnji jednog od branilaca, njima i optuženima bilo zabranjeno da te dokaze predlože na glavnom pretresu. Dakle, upravo se na ovakvim, ali i brojnim drugim primjerima koje je teško sve anticipirati, vidi sva neutemeljenost navedene braniočeve tvrdnje koji je, iznoseći je, (ne)namjerno ispustio iz vida još nešto. Naime, kada bi on bio u pravu (a nije), onda ne bi u članu 276. ZKP-a bila propisana (kao što je propisana) dopuna dokaznog postupka na glavnom pretresu, i s tim u vezi obaveza postupajućeg sudije da pita stranke i branioca da li imaju još neki dokazni prijedlog, pri čemu ni u tom članu predlaganje drugih dokaza nije ograničeno samo na one iz istrage. Toj obavezi sudije korespondira pravo stranke da predloži da se na glavnom pretresu izvedu i novi dokazi, dakle, i oni koji nisu prikupljeni u istrazi.