Sirija je napokon slobodna

Građanski rat U prevodu sa arapskog “Assad” znači “lav”. Bashar al-Assad odavno je prestao biti lav, još od 2011. kada je počeo građanski rat u Siriji u kojem je za prvih šest godina pogubljeno u logoru Saydnaya (nazvan “ljudska klaonica”) više od 13.000 ljudi. Protesti protiv Basharovog oca Hafeza započeli su 1982. kada su Orandž berete, predvođene njegovim bratom Rifatom, masakrirale u Hami i do 30.000 pripadnika Muslimanske braće i razorile stari grad. Tri decenije iza toga počelo je Arapsko proljeće koje je 2011. oduvalo sa vlasti predsjednike Tunisa Zine al-Abidine ben Alija, Egipta Hosnija Mubaraka i Libije Muammara al-Gaddafija. Iako su svi očekivali da će ista sudbina zadesiti Bashara, to se nije dogodilo. Protesti su prerasli u otvoreni građanski rat.

Na prostoru Sirije sudarile su se razne formacije, od ruskih, turskih i američkih snaga, iranskih milicija, raznih islamističkih grupa počev od Al-Nusre (saveznica Al-Kaide) Slobodne sirijske vojske, kurdskih jedinica... Sve su ratovale za svoje interese i faktički su “poderali” Siriju. Assadovi protivnici (osim Rusije, Irana i Kine) smatrali su režim u Damasku autokratskim. Zahvaljujući Rusiji i Iranu i njihovom proxyjima (Hezbollahu), Assad je uspijevao da odoli i na kraju da slomije pobunu. Sukobi su ponovo intenzivirani od kraja novembra, kada su antirežimske snage preuzele kontrolu nad Alepom, a onda su počeli da padaju grad za gradom.

Iranci i Rusi koji su slovili kao odani Basharovi saveznici, zadržali su ga na vlasti 24 godine. Bashar je došao na čelu Sirije nakon smrti oca Hafeza, koji je prigrabio vlast u vojnom udaru 18. 11. 1970, kada je svrgnut predsjednik Nureddin al-Atassi. Kakav otac, takav sin. Bashar je predstavljao identičnog tiranina koji je tjerao svoj narod u bijeg preko granica zemlje. Unutrašnje teškoće Rusije izazvane ratom u Ukrajini i Irana zbog sukoba sa Izraelom dovele su do izostanka podrške ovih zemalja. Sirijska armija je tako praktički ostavljene od svojih ključnih saveznika. Ona se pokazala nesposobnom da zaustavi ofanzivu pobunjenika, pa se jednostavno raspala. Malo ko je očekivao tako brzu smjenu vlasti u zemlji koja je čekala 53 godine da se oslobodi porodice Assad, koja je pripadala manjinskoj šiitskoj grupi alavita (ima ih svega 12%). Assadova porodica je bila omrznuta u sunitski većinskoj Siriji. Ona je svoju autokratsku vlast branila upotrebom najgore represije. Smatra se da je život dosada izgubilo više od 450.000 ljudi. Ali, pošto sve ima svoj vijek trajanja, tako je i ovoga puta diktatura pala, čime su i Izrael i zapadne vlade ostale zatečene. Ali, svi su manje-više pozdravili odlazak Bashara u ropotarnicu historije.

Rusi su, perući ruke od autokratske vlasti u Damasku, kazali da će “Sirijci sada morati da se sami nose sa građanskim ratom”. Čak su i Iranci, koji su pomogli u jačanju Basharovog režima, rekli “da buduće odluke leže na narodu Sirije te očekuju nastavak dugogodišnih, prijateljskih odnosa između Irana i Sirije”. Svakako im nije promakao napad na ambasadu Irana i skidanje slika ubijenih generala Soleimanija i Nasrallaha. Turci ostaju za sada i dalje u Siriji. Pentagon je također najavio zadržavanje američke prisutnosti u sjeveroistočnom dijelu zemlje, dok je Trump naznačio da je Assad “pobjegao nakon što je izgubio podršku Putina, koji nije bio zainteresiran da ga dalje štiti”, dok je francuski predsjednik Macron pozdravio vijest o padu Assada rekavši da je “napokon pala barbarska država”. Slično su reagirali i njemački kancelar Scholz i drugi zapadni političari.

Svijet pozdravlja Basharov pad Kako bilo, Assadov pad predstavlja, ipak, nenadoknadiv gubitak za Moskvu i Teheran. Pobunjenici predvođeni (islamističkom) grupom Hayat Tahrir al-Sham ovladali su sirijskim gradovima, a u nedjelju su bez otpora ušle u Damask, uz slavlje hiljada stanovnika koji su rušili spomenike Basharovog oca. Kao vođa se nametnuo Ahmed al-Shara, poznat kao Al-Jawlani, koji je obećao da će Siriju voditi prema pluralističkoj demokratskoj budućnosti. Čini se da je svjesno isticao upravo takav pravac djelovanja, jer je HTS ranije označen od UN-a i nekih država terorističkom organizacijom. Njeni nekadašnji odnosi sa Al-Kaidom su problematični i izazivaju zabrinutost. Jer, Al-Kaida poziva na borbu protiv “židova i kršćana”, a to širi strah u redovima manjinskih grupa.

Šta sada treba raditi? Najprije, Jawlani treba stati “na loptu”. Čini se da ima dobar pristup, jer je odmah pozvao na poštivanje alavitske, kršćanske i kurdske manjine. Ispravno je primijetio da sudbina demokratske Sirije zavisi od toga koliko će nove vlasti znati da spriječe povratak nasilja i pljačke u zemlju koja živi u takvom stanju već decenijama. Neophodno je stalno insistiranje na ujedinjenoj i demokratskoj Siriji. Ljudima treba vraćati povjerenje u zajednički, dostojanstven život, uz oslobađanje od stranih milicija koji su remetilački faktor. Ovo je nužno kako bi se pridobilo povjerenje i međunarodne zajednice koja će mjeriti baš svaki korak novih upravljača.

Zasad svijet samo posmatra začuđen brzinom preokreta. Sada se pobunjenici trebaju etablirati kao kredibilna grupa koja može biti istinski partner u globalnoj borbi protiv terorizma. Ako se uzmu u obzir njegovi partnerski odnosi koje je uspio izgraditi u Idlibu sa drugim naoružanim opozicionim grupama, može se reći da je Hayat Tahrir al-Sham na dobrom putu. HTS bi morao izbjeći i kontakte sa ranijim saveznicima, kao npr. sa Hurras al-Din, što predstavlja novi ogranak Al-Kaide u Siriji. Iako se HTS pokušava predstaviti kao legitimna snaga, treba razumjeti prisutno podozrenje svijeta koji je iz Sirije navikao na vijesti o ekstremizmu i terorizmu. Sirija je preživjela diktatore, počev od predsjednika Al-Quwatlia, Hinnawia, Šišaklija, Al-Za’ima, Al-Selua... i svih drugih do porodice oca i sina Assad. Preživjet će, nadati se, i ovo tragično do