Severina, Sarajevo, Jugoslavija

Na stranu sada sav populizam Benjamine Karić, donedavne gradonačelnice Sarajeva, kojoj je zadržavanje i policijsko isljeđivanje Severine na ulasku u Srbiju fantastično poslužilo kao šlagvort za dovođenje splitske pjevačice da pjeva na dočeku Nove godine u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Pa na stranu i sama cijena tog aranžmana. Jer koliko god o Karić kao političkoj pojavi mislim sve najgore i to nisam nikad niti krio, činjenica jeste da koliko god da se u Severinin nastup uložilo, toliko se sasvim sigurno Sarajevu i isplatilo. Što kroz dolazak, figurativno govoreći, pola zemlje i regije na koncert i doček, što kroz novce koji su ti ljudi ostavili u gradu, a što kroz reklamu koju je Sarajevo ovim dobilo.

Činjenica, i to neosporna, jeste da je Sarajevo na ovogodišnjem dočeku zaista bilo centar regije, umnogome baš zbog Severininog koncerta. Ta veličina postaje još izraženija usporedi li se taj doček s onim službenim beogradskim i tamošnjim nastupom Harisa Džinovića, koji je zasluženo doživio potop i ostao u sjeni studentskog ustanka protiv strukturne nepravde u državi.

I ne radi se samo o brojci od pedeset i pet tisuća ljudi, koju su objavili iz policije. Brojke nisu nevažne, ali nisu ni jedine bitne. Radi se o eksploziji dobre energije i pozitivnih vibracija, za koje je jednako zaslužan sam koncert, Severinine poruke s njega, koliko je zaslužna i energija publike koja je došla na sarajevski doček, ali i sama lokacija, kako grada u cjelini, tako i Vječne vatre, koju je i sama pjevačica istaknula kao inspirativan moment u čitavoj priči.

Jasno je i meni da sve ovo zvuči krajnje patetično i idealno naliježe na sve pozitivne stereotipe o zajedništvu i gradu koji je ipak preživio, a koje nisu bez temelja.

Ali bez obzira na to, lijepo je što je Severina govorila o duši grada koja oprašta, što je citirala Balaševića, čovjeka koji je održao jedan od najemotivnijih koncerata u historiji Sarajeva, i njegove rečenice: “Sarajevo je srednjeg roda. Kao dete - zaigrano, prostodušno, naivno, lakoverno, detinjasto... Zato ono prvo pruža ruke”. Jednako kao što je lijepo da se sjetila beogradskih studenata i njihove borbe pa na kraju zaključila s mišlju o spajanju Jugoslavije s ovom energijom.

Nije, naravno, nitko ovdje više ni naivan, niti bez pamćenja i ironije prema svijetu i životu, ali jeste lijepo barem nadati se kako je moguće da Sarajevo sada uspije u onome u čemu nije uspjelo početkom devedesetih, a zaista je to željelo i masovnim demonstracijama za mir i pokazalo.

Jednom kad s ovog svijeta odu ljudi koji su bili suvremenici devedesetih i sav ovaj užas bude tek priča iz historijskih udžbenika i čitanki, ostat će kao bitan fragment jednog doba masovna sarajevska proslava nakon što je Osimova Jugoslavija izbacila Španiju u osmini Mundijala u Italiji ‘90. Utopijska i iskreno radosna, kakva je bila i atmosfera na ovogodišnjem dočeku 2025. godine. Onakav zločin i nesreća koja se sručila na grad nedugo po tom Mundijalu se, na svu sreću, neće više ponoviti, ali da skoro svi sa strahom i oprezom gledaju prema budućnosti, to je činjenica.

I baš zato, ljudima su potrebni nada, lijepa energija pa i barem malo patetike kao dokaz da nismo skroz otupjeli i promijenili se do kraja.

Stoga, koliko god je se koristilo i u marketinške svrhe, dok god ta Vječna vatra, zajedno s porukom o zajedničkoj borbi jugoslavenskih i bosanskohercegovačkih naroda za slobodu i protiv fašizma, gori u centru Sarajeva, bez da itko ozbiljan i relevantan to dovodi u pitanje, gorjet će i nada da su naši drugačiji odnosi mogući.

Jer ipak jesu mogući, što dokazuje i ovogodišnji doček i to što ljudi imaju potrebu da duh zajedništva i otpora preživi. Jer čak i ako samo tinja, on je i dalje živ.

I upravo to je stvar koju treba honorirati Severini. Ženi koja je mogla samo doći, odsvirati svoje, glumiti da je samo pop-pjevačica i ne reći ništa o kontekstu u kojem nastupa i o političkom momentu u kojem se regija danas nalazi. Ali nije to napravila, niti je ovo ikoga iznenadilo.

Kao što, uostalom, nije ni slučajno da je upravo ona postala prva istinska zvijezda postjugoslavije, čija stvarna karijera je i započela nakon raspada zemlje.