Sati prije udara

Invazija SAD-a i Izraela na Iran više se ne mjeri mjesecima niti sedmicama, nego satima. Ono što se sada odvija pred očima cijelog svijeta nije iznenadna eskalacija, nego završna faza procesa koji sam u svojim kolumnama u Oslobođenju najavljivao godinama: postepeno uvlačenje SAD-a u direktni rat protiv Irana, pod strateškim pritiskom Izraela i u funkciji neutralizacije jedine preostale muslimanske sile sposobne da vojno parira Zapadu na Bliskom istoku. Još 2024. upozorio sam da će trenutak biti izabran kada Washington procijeni da je vojna nadmoć dovoljna, a politički rizik podnošljiv. Na početku 2026. upravo smo u tom trenutku. Rat je sada operativni plan. Invazija na Iran se mjeri satima. Trump je odavno prelomio i ne bih se složio s nekim analitičarima koji tvrde da bi Amerikanac najradije odgodio suočavanje s Iranom. On je odluku definitivno donio nakon posljednje posjete izraelskog premijera Netanyahua.

U oktobru 2024. naglasio sam tri ključna elementa: Izrael želi američku intervenciju protiv Irana, Iran razvija balističko-raketnu i dronsku nadmoć i sukob ovisi o procjeni političkog trenutka. Danas su sva tri elementa potvrđena: Američke flote koncentrirane su oko Irana, nosači aviona uplovljavaju u zonu udara, građanima zapadnih država naređeno je da napuste Iran, pregovori služe kupovini vremena, izraelsko-američka koordinacija je otvorena. To nije nova kriza, već realizacija ranije najavljenog rata.

Suština nije nuklearni program, nego hipersonične rakete Ključna poenta i strateška osovina sukoba je: SAD i Izrael ne napadaju Iran prvenstveno zbog nuklearnog programa (iako govore o tome) nego zbog balističko-hipersoničnog i dronskog potencijala koji ugrožava njihovu vojnu dominaciju. Suština sukoba SAD - Izrael - Iran nije samo nuklearni program. Suština je strah od iranske raketne moći koja može probiti zapadnu vojnu nadmoć. Iran danas posjeduje hipersonične rakete Fatah, Zolfaghar, Qiam, Shahab-3, ima preko 3.000 balističkih projektila, desetine modela udarnih dronova, mobilne lansere teško detektabilne i sposobnost masovnog saturacijskog udara.

To je oružje koje mijenja ravnotežu moći. U junskom 12-dnevnom ratu 2025. Iran je demonstrirao ono čega se Izrael i SAD najviše boje: sposobnost da probije višeslojnu protivraketnu odbranu i pogodi ključne ciljeve u Izraelu. Uprkos cenzuri, Izrael je pretrpio ozbiljnu štetu od balističkih udara. Spominjem samo uništenje Vajcmanovog instituta, koji je izgorio kao i brojni drugi važni objekti za Izrael. To je prekretnica. Pokazalo se da iranske rakete mogu probiti Gvozdenu kupolu, masovni dronski napadi mogu zaslijepiti PVO i hipersonične brzine raketa (Fatah) od 15 maha, odnosno 18.000 km na sat, što onemogućava njeno presretanje. Ove rakete su problem za Mossad, jer nisu u silosima da bi se mogle neutralizirati, nego su pokretne. Drugim riječima: Iran je dokazao da može nanijeti protivniku neprihvatljive gubitke. Tada je odluka o američkom udaru faktički donesena.

Iran je slabiji, ali opasniji Ipak, Iran je nakon 2025. objektivno oslabljen. Najprije, infrastruktura mu je oštećena, a sankcije su iscrpile ekonomiju. PVO i avijacija su neuporedivo lošiji od američkih i izraelskih sistema. Ali, istovremeno, Iran nikada nije bio opasniji, jer je hipersonični arsenal operativan, a dronovi Shahed-131 i Shahed-136, koje Rusija intenzivno koristi pod imenom geran u Ukrajini su se pokazali odličnim. To je oružje od kojeg strahuje Izrael, jer su u 12-dnevnom junskom ratu balističke rakete napravile darmar u Tel Avivu. Od njega opasnost osjećaju i Amerikanci. Ovi projektili su prijetnja i nosačima aviona. Dotadašnja doktrina prelazi iz defanzivne u ofanzivnu. Osim toga, ranjena sila sa strateškim oružjem je najopasniji protivnik.

SAD i Izrael su pred vremenskim prozorom. Ako čekaju - Iran jača raketni štit, ako udare kasnije, njihovi gubici rastu, a ako ne udare, gubi se regionalna dominacija. Zato je rat za njih sada qonditio sine qua non. Ne prevashodno zbog nuklearnog programa, nego zbog toga što je Iran postao raketna sila koju više neće biti moguće neutralizirati. SAD odvajaju 893 milijarde $ za vojni budžet, imaju 13.000 aviona i helikoptera, 11 nosača aviona. Po listi vatrene moći SAD su prva zemlja u svijetu. Izrael također ima ogromnu vojnu moć, ali je po vojnoj snazi iza Irana. Amerikanci imaju globalnu zračnu dominaciju, najjače PVO sisteme, nosačke udarne grupe, superiornu avijaciju, u Indijskom okeanu 5. flotu, u Sredozemlju 6. flotu, dovukli su udarnu grupu iz 7. flote. Imaju 4 nosača aviona, na njima 3 jurišne lovačke eskadrile sa 36 najsavremenijih aviona, imaju helikoptersku eskadrilu protiv podmornica, puk elektronskog izviđanja i ometanja.

Kako je nosač aviona osjetljiv, njega prate razarači koji su nosioci PVO i protivpodmorničke odbrane, a uz njih plove i korvete. One su veoma značajne, imajući u vidu naoružanje Irana od oko 10.000 patrolnih čamaca sa kojih mogu lansirati dronove. Osim toga, Iran posjeduje sredstva kojima može gađati baze u Zaljevu, pogoditi logistiku flote, zatvoriti Hormuški tjesnac, napasti nosače saturacijom dronova i raketa. To ne znači da Iran može pobijediti, ali može nanijeti značajne gubitke koje Zapad smatra neprihvatljivim. Ako udar počne, a sve govori da hoće, svijet ulazi u najopasniji bliskoistočni rat od 2003. i to neće biti Irak niti Libija, a još manje Venecuela. Ovo će biti rat protiv civilizacijske države od skoro 90 miliona ljudi sa hipersoničnim arsenalom. I upravo zato sam ga najavljivao: jer je bio logična posljedica promjene vojne ravnoteže. Zato se rat mjeri satima. I zato on nije počeo danas, nego onog trenutka kada je Iran pokazao da može pogoditi ciljeve u Izraelu.