Sarajevo (ne) šuti

Prije koji dan Michael Murphy je na svom X profilu citirao nekoliko izjava Milorada Dodika, čak i ne posežući za onim najgorim, koje je - zašto i to ne reći - nerijetko sramota i citirati koliko su mrziteljske i uvredljive. Bivši ambasador Sjedinjenih Američkih Država u našoj zemlji podsjetio je na kontinuitet Dodikovih teza kako se Srbi moraju odreći Bosne i Hercegovine, njegovo papagajsko ponavljanje da je BiH nemoguća država u kojoj je zajednički život iluzija, upozoravajući, zapravo, na njihovu suštinu, koja je i opasna i zabrinjavajuća, jer je direktan atak na opstanak Bosne i Hercegovine i teritorijalni integritet države koju upravo SAD smatraju jednim od svojih ključnih strateških interesa.

Dobar poznavatelj balkanskih (ne)prilika, koji je u diplomatskoj službi i napredovao do ambasadorske pozicije u prvom Trumpovom mandatu, preveo je Dodikove poruke na jezik razumljiv svima: one su poziv na secesiju, razdvajanje entiteta Republika Srpska od Bosne i Hercegovine, te ne smiju biti banalizirane, tim prije što ovaj Dodikov niz dolazi nakon ukidanja američkih sankcija. Upravo zato Murphy pita administraciju svoje zemlje kako se takvi istupi mogu tumačiti kao bilo kakva promjena pristupa ili smirivanje politike, ali i ovdašnju i međunarodnu javnost da li uopće obraćamo pažnju na ozbiljnost i dugoročnu opasnost ovakve političke retorike po stabilnost BiH.

Nije trebalo čekati ni 24 sata da predsjednik SNSD-a, koji i kao takav koristi sve javne resurse Republike Srpske - od aviona do entitetskih agencija - saspe salvu uvreda na Murphyja, koje smo manje-više čuli još dok je predstavljao SAD u BiH. Ovo je važno istaći iz dva razloga - i tada je, naime, sve prizivajući novu američku administraciju, Dodik brutalno vrijeđao američkog ambasadora, a kao krunsku optužbu protiv njega ispaljivao tezu da je muslimanski vođa, valjda zato što u njegovom srpskom svetu ne postoji ništa omrženije od toga. I drugo, zato što je Dodik za svoje antidejtonsko djelovanje - sve one odluke, zakone i referendume koje je obilato usvajao u Narodnoj skupštini RS-a i koje su Ustavni sud BiH i visoki predstavnik stavljali van snage - također krivio Murphyja. Jer je upravo on i tada upozoravao da Dodik takvim potezima i mrziteljskom retorikom provocira sukob, traži ga, jer je svjestan da promjena granica nema bez rata.

Korupciju Dodik ni tada ni sada ne pominje, ni svojtu ni partijske jarane s kojima je ojadio Republiku Srpsku i zbog koje su mu i djeca i bliža i dalja familija završili na crnim listama, sa svim firmama koje su s oznakom must-have dobijale tendere debelo se ugrađujući u budžete i RS-a i BiH. Kad bi narod imao od čega da živi, možda bi se Baja iz Laktaša drznuo da i za svoje velebne vile optuži Murphyja, ali bit će da ga je rezultat još nepriznate izborne krađe dovoljno otrijeznio, pa (svoje) blagostanje ne pominje, uglavnom se drži zacrtanog kursa i brani RS od neprijatelja kojih nema, ako sebe izuzme. Murphy je poražen, kaže Dodik, on i njegova SNSD politika su pobijedili, ista opredjeljenja ostaju, tobože su potvrđena na nametnutim izborima, a bit će još i jača u oktobru 2026. godine - uprkos “penzionisanom diplomati i njegovim trabantima u liku Schmidta i trojki iz Sarajeva i Banjaluke”.

Mora se priznati, nema jače argumentacije za Murphyjev tvit od Dodikovog odgovora. Ako je Trumpova administracija i imala dilema oko Dodikovog ispunjavanja pogodbe za ukidanje sankcija, sad ih je lider SNSD-a otklonio. Ako je, dakle, bilo ko i povjerovao Željki Cvijanović da će se vlasnik svega u RS-u skloniti i smiriti, prevaren je, jer Dodik jeste ponizio i zgazio Narodnu skupštinu kada je čas poslom poukidao svu silu neustavnih zakona, on je čak i imenovao v. d. predsjednika RS-a - Anu Trišić, koja u medijima istupa kao članica GO SNSD-a - ali on ne odustaje. Da li svojom ili Putinovom voljom, posve je svejedno, suština je da Milorad Dodik i dalje snažno podriva mir na Balkanu, koči sve procese napretka BiH i sustavno vrijeđa Bošnjake i muslimane, vrijeđa čak i Srbe koji ih po njegovoj procjeni ne mrze dovoljno, provocirajući sukob i prizivajući rat. Zašto onda šuti domaća i međunarodna javnost?

Evropa - da ne griješimo dušu - vidi problem, ali ne želi priznati njegovu težinu, pa reagiraju neke članice EU i Velika Britanija. Bruxelles ne voli talasanje, pogotovo u svojim redovima, zato žmiri na jedno oko dok Dragan Čović pomaže Dodiku (na ono drugo svakako žmiri jer još čeka da se Vučić konačno odluči na čiju će stranu), a Andrej Plenković to pegla pričom u europeizaciji BiH i konačnim zelenim svjetlom amerikanizaciji južne interkonekcije, još jednog projekta na kojem je Murphy uradio lavovski dio posla uprkos HDZ-u BiH. Bruxelles se toliko zadao da ispunimo makar formalno uvjete za otvaranje pregovora da ni Borjana Krišto više nema kud, pa se i ona trudi i to uz ekipu koju je taksativno pobrojao sam Dodik, priznajući i nehotice koliko ga bole trojke - i u Federaciji i u RS-u.

Ali šta je s domaćom javnošću? Kao i toliko puta do sada, pada na ispitu. I to ne zato što ovdašnji intelektualci i mediji ne znaju u čemu je problem, već zato što voljno biraju mudru šutnju. SDA je odavno u kampanji, njezini podzemni i ostali kanali sve su svoje snage usmjerili upravo na one koji u ovom času najviše istrajavaju na čupanju Bosne i Hercegovine iz nacionalističkih ralja držeći je na euroatlantskom kursu. Zato su najistureniji spoljnopolitički igrači i na najvećem udaru i to ne samo onih koji bi da čerupaju BiH, već podjednako i onih koji se u nju zaklinju. U političkom je Sarajevu na mnogo većoj cijeni napasti Denisa Bećirovića, Elmedina Konakovića ili Sabinu Ćudić, nego se upitati naglas šta je to Bakir Izetbegović pod stare dane otkrio u Dodiku i Čoviću da se opet jarani s njima? Možda i zato što odgovor znaju, a svjesni su - kao i Murphy - koliko je poguban za Bosnu i Hercegovinu.