Sarajevo i mitska okoštavanja

Dramatičnost sa kojom je u Sarajevu dočekana i komentarisana jedna, kvarno, iz konteksta iščupana rečenica izvođača sevdalinki Bože Vreće govori nam koliko se zapravo u ovom gradu po svaku cijenu insistira na stvaranju puno buke ni oko čega. Mnogo toga važnog, krucijalnog i vitalnog je ovdje svakodnevno ugroženo, događaju se mnoge stvari za koje zapinjemo, koje nam se pletu u korake, koje su u svakom smislu problematične, ali na njih se obično reaguje mlako ili nikako. One se prihvataju, izgovaraju po kuloarima, ali ih se javno vrlo rijetko stavlja pod reflektor propitivanja i analize. Dok se na svaku onu izjavu kojom se dodirnu neki od opjevanih mitova grada skače na sva zvona i svi su pozvani da o tome kažu svoje mišljenje. Drugim riječima, potreba Sarajeva da reaguje na sve one javne istupe u kojima neko na bilo koji način propituje, kritikuje ili dovodi u sumnju njegovu opjevanu, a često nedokazanu, širokogrudost, svjedoči tome da ovaj grad zapravo u većini slučajeva nije spreman prihvatiti mišljenje koje iskače iz šablona, koje se kosi sa onim dobro poznatim nedodirljivostima koje su se ovdje uvriježile kao nepobitne istine. A tamo gdje se neprestano insistira na grčevitoj odbrani “nepobitnih istina” obično bude da je unutar tih stavova nešto u dobroj mjeri sumnjivo i nečasno. Nemam ovdje zapravo namjeru braniti Božu Vreću od onoga što mu se učitava ovih dana, ali u nekim od tih istupa se kao na rendgenskom snimku vide sve one bolećivosti i izglobljenosti koje Sarajevo kao grad nije spremno prihvatiti, sa njima se suočiti i sagledati ih.

Dakle, Vrećo, kao i svi drugi koji su u ovom gradu prihvaćeni kao “naši”, obično su dobri do one tačke dok ne istupe sa nečim u čemu se ne poklapaju sa većinskim mišljenjem, od tog trenutka oni se tretiraju kao neko ko je, eto, iznevjerio dato povjerenje, pljunuo na našu dobrodušnost i na priliku koju smo mu mi dali, pa ga sad treba rastrgnuti medijskim konjima i društvenomrežnim komentarima na repove. Isto kao da je grad sam stvorio od ovog muzičara ono što on jeste, pa je sad on u nekoj vrsti duga prema gradu, sa stavom, mi smo te stvorili, mi ćemo te i uništiti. Duboka pogrešnost takvog stava, te sklonost da se stvara frenetična buka oko jedne izjave koja u suštini ni o kome ništa ružno ne govori, nego samo ispoljava nečiji utisak o onome što jeste doživljeno ili mišljeno mnogo nam više govori o Sarajevu nego o onome na koga su usmjerene reakcije koje su uslijedile. Nespremnost grada da u sebe upije i ona mišljenja koja se ne uklapaju u njegovu predstavu o sebi samom dovodi nas pred dilemu da se možda u onome što je Vrećo rekao nalazi i zrnce istine. Ako se sjetimo kako se u Sarajevu reaguje na njegove bivše opjevane zvijezde, kako se recimo postupilo u slučaju dolaska Neleta Karajlića, bez obzira na pogrešnost njegovih stavova i izjava, stvaranje atmosfere linča i opšte pljuvačine, onda nam postaje posve jasno u kojoj mjeri su ovdje još nesvarene neke priče iz prošlosti i koliko smo daleko od svakog zdravog suočavanja sa sobom i sa drugima. Dok god se ne dođe u onu tačku u kojoj nas je briga šta je tamo neko rekao, jer mi znamo šta jesmo, dotad će se producirati ovakvi slučajevi, sukobljavati koplja dokazivanja šta jeste, a šta nije istina.

Na koncu, ako se ono što je Božo Vrećo u cjelini govorio sagleda izvan konteksta izjave na koju se digla halabuka, svakome iole poštenom biće jasno da Božo, kao i drugi ljudi kao što je on, misle samo dobro Sarajevu i doživljavaju ga kao svoj grad. Kritikovati, otvarati one teme koje nam možda nije drago da budu otvorene, znači prije svega željeti da se neke stvari mijenjaju, da se popravljaju, kako bi ovaj grad i mi u njemu bili zdraviji i više razgovarali jedni sa drugima o onome što nam se događalo u prošlosti, a o čemu nam se mišljenja možda ne poklapaju. Izraz širokogrudosti i veličine jedne sredine jeste prije svega u njenoj mogućnosti da poima više od vlastite ukalupljenosti i razumijeva drugačije stavove bez kampanje linča. Otuda, krajnje je maligno to što se uz uzimanje ove Vrećine izjave iz konteksta u većini medija navodilo kako je on iz Foče, tamo gdje su počinjeni neki od najstrašnijih zločina devedesetih. Što bi, je li, trebalo biti upozorenje, eto kakav je Vrećo i eto on je sad otkrio neko svoje “pravo lice”, a mi smo mu vjerovali. Takve i slične denuncijacije ponovo nam govore mnogo više o Sarajevu nego o samom Boži Vreći.