Samo da sevdalinka ne završi kao stećci

Kad se u moru loših vijesti koje potiču anksioznost kod ljudi pojavi jedna lijepa i ohrabrujuća vijest, a to je ove sedmice vijest o uvrštavanju bosanskohercegovačke sevdalinke na popis svjetske nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a, prosječan građanin ima dojam da se dogodilo revolucionarno čudo.

I u neku ruku taj mitski prosječni građanin i ne bi bio u krivu. Jer jeste čudo da se od jedne građanske inicijative, uz potporu ljudi koji su dobar dio života posvetili sevdalinki, poput Damira Imamovića, i službeno od Ministarstva kulture Federacije BiH, do kraja izgura jedna takva inicijativa. Tim prije što je onaj prošli put kad je napravljen sličan epohalni poduhvat, prilikom uvrštavanja stećaka na taj popis, to ipak bila zajednička inicijativa nekoliko jugoslavenskih država.

No, stećke ovdje nisam spomenuo slučajno, i to iz nekoliko razloga. Prvo zato što se radi o jednako, za pamćenje i identitet zemlje, bitnoj kulturnoj baštini, s tom razlikom što su stećci materijalna, a sevdalinka nematerijalna baština, a potom i zbog toga što na sličan način zapravo ujedinjuju sve bosanskohercegovačke narode i njihove tradicije. Postoji i potencijalni treći razlog zbog kojeg ih zajedno spominjem, čemu ću se vratiti kasnije, u nadi da se ta treća poveznica neće ostvariti.

Dakle, u izrazito međunacionalno podijeljenom društvu i državi, u kojima ona vrsta povezanosti koja vuče korijene iz jugoslavenskog i modernističkog razdoblja i iz ZAVNOBiH-a, proisteklih iz zajedničke partizanske borbe, nikako ne uspijeva postati pravi most među posvađanim narodima i zajednicama, sve ono što može doista poslužiti kao taj most postaje tim dragocjenije.

Jugoslavensko modernističko iskustvo i zajednička partizanska borba, koliko god bih osobno volio da iznova igraju ulogu koju su igrali do 1990. godine, to ne uspijevaju iz jednostavnog razloga što ih značajan dio društva odbacuje iz ideoloških razloga ili zbog obiteljskih povijesti. I to se neće u skorije vrijeme promijeniti.

Iz razumljivih razloga tu ulogu ne mogu igrati niti austrougarsko, niti osmansko razdoblje, a očito ne može ni razdoblje srednjovjekovnog kraljevstva, u što smo se mogli osvjedočiti kroz priču o sarajevskom i banjalučkom spomeniku kralju Tvrtku.

Ono što međutim svi ljudi i narodi nepodijeljeno ovdje osjećaju svojim, jesu doista stećci, ali i sevdalinka, koliko god se ona manifestativno posljednjih godina ili prisvajala ili odbacivala isključivo u bošnjački kontekst.

Nastala na temeljima sefardskog melosa, prvi put je zabilježena u Splitu kroz muslimansko-katoličku ljubav Adila i Mare, što je priča kasnije pretočena u pripovijetku Luke Botića i još kasniju operu, da bi kasnije zadobila oblik kojeg danas poznajemo, koji jeste primarno afirmiran unutar bošnjačke kulture, ali su nezaobilaznu ulogu u istraživanju, afirmaciji i interpretaciji sevdalinke, pored Mehe Puzića, Safeta Isovića, Emine Zečaj, Silvane Armenulić, Zaima Imamovića, Himze Polovine i brojnih drugih, imali i Jozo Penava i Rade Jovanović, pa posredno i Aleksa Šantić.

Drugim riječima, sevdalinka jeste most među narodima i zajednička kulturna baština zemlje, a vitalnost i novi život te uklapanje u čitav suvremeni World music smjer su joj donijeli i Mostar sevdah reunion i Damir Imamović i Amira Medunjanin.

O sevdahu su u posljednje vrijeme objavljene i dvije vrijedne knjige. Nezaobilazna studija Esada Bajtala i knjiga Damira Imamovića i općenito je i prije ove odluke o uvrštavanju na popis svjetske nematerijalne kulturne baštine imala zagarantiranu budućnost.

Što me vraća na onu potencijalnu treću sličnost sa stećcima, odnosno nadu da joj se u znanstvenom smislu i u smislu stručne prezentacije baštine neće dogoditi sudbina stećaka. Koji jesu na popisu svjetske materijalne baštine, a od toga smo uglavnom dobili tek smeđe informativne putokaze i nikakav bitniji trud, čak niti oko dostupnosti ili konzerviranja brojnih lokaliteta.